IVE IVANOV: “Moj dječački san bio je da zaigram za Zadar, a imao sam tu sreću i da mu budem kapetan i podignem trofej”

“Počeo sam sa sedam godina u Boriku, a prvi treneri bili su mi prof. Vinko Ivanišević, zatim Neven Plantak pa Pero Perić, Joško Pulja…” Tako je prije otprilike tri desetljeća počela jedna velika košarkaška karijera, koja je ove godine došla do svoga kraja. Ali samo profesionalnog igračkog kraja, jer niti može Ive Ivanov bez košarke, a niti bi zadarska košarka bila ista bez njega. Jer iako je kroz povijest sasvim sigurno bilo mnogo boljih igrača od njega, trag kojega je ovaj momak s Puntamike ostavio u Košarkaškom klubu Zadar definitivno će ostati duboko ukorijenjen u tkivo grada košarke.

Emocija kojom ga je ispratio njegov posljednji profesionalni klub Široki pa zatim i prepun Krešin dom prilikom treće finalne utakmice prvenstva Hrvatske, dovoljno govore da je Ive za svoje sportske karijere ušao pod kožu i u srce mnogih.

– Još prošle sezone odlučio sam da će mi ova biti zadnja igračka. Ljudi u Širokom su to znali i priredili su mi jako lijep oproštaj. Nisam znao za to, bilo je baš lijepo i emotivno i jako sam im zahvalan na tome. Široki je posljednje dvije godine bio moj drugi dom, ti su me ljudi primili kao svoga i taj period života nikada neću zaboraviti – priča Ive pa nastavlja.

– A Zadar, moj Zadar… Sve se poklopilo, puna dvorana, prava košarkaška fešta, obitelj i prijatelji uz mene i još smo na kraju osvojili naslov prvaka. Hvala i KK Zadru što je meni, Roku i Subi ukazao tu čast i to je nešto što ćemo sigurno pamtiti cijeloga života.

No, vratimo se još malo na same početke. Borik, Zadar pa opet Borik.

– Moj otac se amaterski bavio košarkom i zajedno sa svojom ekipom zapravo osnovao KK Borik. Tamo samo bio do kadetskog uzrasta, uz jednu sezonu u Zadru u pretkadetima, a onda sam u juniorskom uzrastu opet došao u Zadar kod trenera Petra Popovića i koordinatora omladinskog pogona Rudolfa Tičine. Nakon posljednje juniorske godine, na poziv trenera Danijela Jusupa, priključio sam se prvoj momčadi i tu je započeo moj profesionalni košarkaški put.

A on nije bio lagan, jer trebalo se ponovno vratiti i dokazivati kroz Borik.

– Tako je ispalo, ali nije mi žao. Uz Borik me vežu jako lijepa sjećanja, od samih početaka pa do nekih seniorskih utakmica poput one kada smo u Kupu Krešimira Ćosića dobili Zagreba tricom Blaslova sa sirenom. Takve uspomene ostaju za cijeli život, a taj klub mi je u karijeri jako puno značio.

A značilo je još nešto. Basket na jednom košu u kvartu.

– Istina. Po cijeli dan sam visio na tom košu. Praktički, čim bi ljudi čuli zvuk lopte, znali su da Ive ide na koš. I tako po cijeli dan i po kiši i po suncu i po vrućinama i po mraku, uvijek na istom košu. Mogu reći da mi je taj basket dosta pomogao i u seniorskoj košarci s nekim fintama koje sam tamo naučio od starijih igrača.

Bi li mali dječak Ive bio zadovoljan karijerom koju je na kraju ostvario?

– Svako dijete kada počne trenirati vjerojatno sanja kako će jednoga dana možda igrati Euroligu ili NBA. Moj san je bio da zaigram za Zadar. Kada podvučem crtu, igrao sam svoj klub osam seniorskih sezona i imao još veću sreću da nekoliko godina budem kapetan, tako da mogu reći da su mi se svi snovi koje sam sanjao i ostvarili. Prema tome, apsolutno sam zadovoljan karijerom. Vjerojatno je moglo biti i bolje, ali sigurno i gore da se neke stvari nisu poklopile. Zdravlje me dobro služilo i odradio sam 20 seniorskih sezona, što mislim da je lijepa brojka.

A u tih 20 sezona, osim dvaju klubova u rodnom gradu, igrao je još i za Zabok, Krku, Šibenik, MZT Skoplje, Lions de Geneve i konačno Široki. Ipak, najveće emocije vezale su ga, naravno, za Zadar. Kako one lijepe, tako i one druge, koje su također sastavni dio sporta.

– Najsretniji trenutak mi je svakako osvajanje Kupa Krešimira Ćosića 2020. pred punim Višnjikom, prvi trofej u novoj dvorani. Nakon toliko godina i izgubljenih finala što Kupa što prvenstva, tu se baš nakupilo emocija. Najteži je vjerojatno onaj kada smo ispali iz ABA lige, to mi je jako teško palo, ali srećom vratili smo se već nakon godinu dana i to je nešto što ću također posebno pamtiti.

Trenera je kroz Ivinu karijeru bilo mnogo i on će prema svakome od njih iskazati poštovanje i zahvalnost. Ipak, jedno će ime istaknuti.

– Svi treneri od prvoga dana kada sam kročio na košarkaški teren su me nešto naučili, pokazali mi, dali mi neke smjernice. Izdvojio bih trenera Danijela Jusupa, jer je on čovjek koji me iz juniora, kao jedinog iz generacije 1985., povukao u seniore. Kasnije sam se vratio u Borik, igrao u nižem rangu, međutim, 2010. me trener Jusup opet povukao u Zadar i tu sam zapravo krenuo s ozbiljnom ABA ligaškom košarkom. Usadio mi je to kako se sportaš treba ponašati, kako trenirati i odnositi se prema tom poslu i dao mi neke važne smjernice koje su mi kasnije puno koristile kroz karijeru.

Osim košarkaških i ljudskih vještina, jer Ive je uvijek bio pravi sportaš i na terenu i van njega, mogli bismo reći da je on i dobar primjer kako se snalažljivošću i pametnom igrom u košarci mogu nadoknaditi neki fizički nedostaci, primjerice u njegovu slučaju u centimetrima, s obzirom da se uglavnom pod koševima borio s mnogo višima od sebe. Kako je tekla ta borba kroz karijeru?

– Bilo je teško, ali s vremenom sam navikao na to da uvijek kad bi netko spomenuo mene, govorilo bi se da sam dobar, ali da mi fali centimetara ili šut i tako uvijek neki upitnici oko glave. No, mislim da sam se svojim radom, trudom, zalaganjem, željom, voljom i rekao bih zaista ljubavi prema ovom sportu uspio izdići iznad svega toga i imati sasvim korektnu karijeru.

I mogli bismo s Ivom još danima pričati o dogodovštinama iz zaista zanimljive karijere, no valjalo je priupitati ga i kakvi su planovi za budućnost. Za takvog čovjeka svakako bi u budućnosti trebalo biti mjesta u zadarskoj košarci.

– Prvo malo odmora, a onda ću upisati trenersku školu. Želja mi je raditi s djecom. Imam neko iskustvo i znanje, koje želim nadograditi, posebno u segmentu rada s mladima, jer seniorska košarka je ipak sasvim nešto drugo. Djeca su specifična, jer trener treba biti i pedagog i učitelj, ali svakako se tu vidim u budućnosti. A što se Zadra tiče, ako mu u budućnosti zatreba ruka, ja sam uvijek tu.

I za kraj ono najvažnije u životu, sin Vito, koji je također krenuo tatinim stopama.

– Odmalena je zavolio košarku, a kako i neće kada je ona u mojoj kući tema praktički 24 sata na dan. Drago mi je zbog toga, premda ga supruga i ja ne tjeramo ni na što. Želja nam je da se bavi bilo kakvim sportom, a na moje zadovoljstvo on je odabrao košaru. Sada neka samo uživa u njoj, škola je na prvom mjestu pa ćemo vidjeti što nosi budućnost – zaključio je Ive.