KOMENTAR O derbiju, rivalitetu i zadarskom identitetu

Budimo realni, rekao bi jedan popularni lik s tv ekrana: Zadar nije pustio utakmicu Ciboni. Premda će široka masa, zbog važnosti utakmice za oba sastava (više Ciboni nego Zadru) te načina na koji se odvila posljednja četvrtina, zaključiti da su Zadrani vječnom rivalu poklonili kartu za mirnu luku, to su ipak preteške kvalifikacije u koje ne želimo vjerovati. Osim toga, tu već zalazimo u protuzakonite radnje, a za takve optužbe treba imati konkretne dokaze. A iskreno, teško je povjerovati da bi se itko iole ozbiljan upuštao u takvo što.

Dakle, Zadar nije pustio Ciboni, iako je doista olako prosuo 12 razlike u posljednjoj četvrtini i donio niz odluka koje je i sam trener Veljko Mršić nazvao – lošima. Cibona je preokrenula, pobijedila i sada su obje momčadi na osam pobjeda (jednom više od Borca i Krke) te su šanse da bilo tko završi na pretposljednjoj poziciji ABA lige doista minimalne. Ako će netko iz bilo kojeg tabora, zagrebačkog ili zadarskog, to smatrati uspjehom, neka ga slobodno proslavi u užem krugu istomišljenika.

No, u ovoj konkretnoj priči (a takvih je tijekom ove i proteklih sezona bilo još), postavlja se drugo pitanje. A to je ono identiteta Košarkaškog kluba Zadar kao sportske institucije. Zadar je drugačiji, Zadar nije kao većina drugih klubova, Zadar ima specifično ime i težinu, ali izgleda da to mnogi pa ni sam trener Mršić još nisu shvatili.

Jer izjaviti uoči najvećeg derbija hrvatske košarke da je Cibona apsolutni favorit i da je utakmica važnija njoj nego Zadru, znači nepoznavanje okoline u kojoj se radi pa jednim dijelom, iako vjerojatno nenamjerno, i nepoštovanje.

Zadar nije klub kao većina drugih prije svega jer ni u jednom gradu toliko ljudi, s obzirom na ukupan broj stanovnika, ne prati aktivno rezultate i rad kluba. Na dnevnoj bazi. Za doručak, ručak i večeru. To nije činjenica koju možemo matematički dokazati, ali budite sigurni da je, primjerice, jučerašnji derbi u Zadru pratilo najmanje 10 puta više ljudi nego u Zagrebu koji je 10 puta veći.

Zadrani, unatoč sada već dugogodišnjem srozavanju kluba, još uvijek u velikom broju žive za košarku, žive za rezultat svoje momčadi, žive za pobjede. Pogotovo protiv Cibone, koja Zadru nikada neće biti običan protivnik.

To Mršić nije shvatio od onoga trenutka kada je, kao trener Zadra, izjavio da mu je jedan od najdražih trofeja prvo prvenstvo Hrvatske 1992. Pitajte Zadrane što misle o tom prvenstvu. Nakon toga uslijedile su godine dominacije imućnijih Zagrepčana koji, nemojmo se lagati, barem još nekoliko trofeja mogu velikim dijelom zahvaliti “ljudima u sivom”. Da ne idemo sada u dublje analize, tko je u duže u košarci, vidio je mnogo pa i previše toga.

Dok su mogli, dok nisu i oni posrnuli, grabili su iz Cibone sve što su mogli iz zadarskog dvorišta (i ne samo zadarskog) ne bi li oslabili konkurenciju. I tu nema ničeg spornog, zakon tržišta, ali nećemo se onda ni sada praviti ludima i pričati o interesima hrvatske košarke. Ako Zagrepčane nije bilo briga kada su cirkusantskim propozicijama i bodovanjem godinama sebi osiguravali igranje u Euroligi, zašto bi Zadrane sada bilo briga hoće li oni ili neće igrati u ABA ligi ili bilo kojem drugom natjecanju.

To je derbi. Rivalitet, koji je od hrvatske neovisnosti prošao mnogo faza i koji će iz tog razloga Zadranima uvijek imati dimenziju više. I nikada zadarskom navijaču neće biti svejedno hoće li utakmicu protiv Cibone dobili ili izgubiti. Pa sve i da je riječ o pripremnom turniru. I to svi u klubu, a prvenstveno trener i igrači moraju shvatiti.

Zadar je takav, specifičan. Zadarski navijač ne trpi da mu se kaže da je nekom drugom utakmica važnija nego njemu. Da netko drugi želi pobjedu više nego njegov igrač. Zadarski navijač je često i previše zahtjevan, ali u konačnici jedino što želi je da igrači na terenu daju sve od sebe za pobjedu, a struka napravi sve da ih u tome usmjeri. Pogotovo protiv Cibone.

Možda je tako bilo i jučer, možda je poraz doista bio samo splet nesretnih okolnosti, a ne manjka želje i motiva, ali izjave koje su iz zadarskog tabora odaslane uoči utakmice sigurno nisu pomogle u razumijevanju toga.

Zadar je košarkaška institucija. Još uvijek jest. I kao takvu mora prije svega tretirati sam sebe. Od detalja poput treniranja u jednoobraznoj opremi (što je na Višnjiku rijetkost), preko javnih istupa svih djelatnika kluba pa do ponašanja igrača i stručnog stožera na terenu i van njega.

Svi oni koji rade u Košarkaškom klubu Zadar moraju shvatiti da rade u klubu koji nije kao drugi. Koji ima i uvijek će imati posebnu težinu zbog svega onoga što predstavlja ovom gradu i njegovim građanima. I čije boje treba uvijek braniti, na terenu i van njega, maksimalno borbeno, časno i pošteno.

I ne, nije ovo kritika Veljku Mršiću. Nije on u svojoj izjavi rekao ništa (previše) pogrešno niti je imao lošu namjeru, ali je ovo dobra prilika da shvati da je došao u grad u kojemu se svaki pa i najmanji potez ili izjava, gledaju pod povećalom. Možda zbog izostanka publike s tribina tijekom cijele sezone to još nije uspio doživjeti, ali takav je Zadar. I zato neka moto za budućnost bude samo ona izjava koju je prije nekoliko dana izrekao Marko Selin, trener juniorske momčadi: “Moj je stav da igrač Zadra mora uvijek i protiv svakoga igrati na pobjedu. Ne mora i neće uvijek pobijediti, ali mora igrati na pobjedu.”