SUKOŠANSKI TALENT Josip Bartulović: “Zaigrati za Hrvatsku je poseban osjećaj, a sve je počelo u Zlatnoj luci”

Mate i Mateo sa stranice Sukošan Net odradili su intervju s Josipom Bartulovićem, mladim zadarskim nogometašem (2009.), koji trenutačno brani boje zagrebačke Kustošije, a sjajnim igrama izborio se i za poziv u hrvatsku reprezentaciju.

Jeste li znali da Sukošan ima reprezentativca Hrvatske u nogometu? Sa 16 godina spakirao je stvari i otišao u Zagreb. Dok većina njegovih vršnjaka još razmišlja hoće li na trening ili van s ekipom, on je već u ritmu koji diktiraju treninzi, utakmice i putovanja. Josip Bartulović iz Sukošana danas živi ozbiljan nogometni život, ali bez da je izgubio ono što ga je dovelo do tu.

Josipe, kada danas pogledaš unatrag, gdje zapravo počinje tvoja nogometna priča?

– Stalno sam bio s loptom i čim bi se našla prilika igrao bih nogomet s prijateljima. Nakon toga došla je Zlatna luka, gdje sam napravio prve ozbiljnije korake. Tamo sam počeo trenirati i učiti osnove, ali prije svega zavolio sam nogomet još više.

Tko su ljudi kojih se prvih sjetiš kada spomeneš te dane?

– Prije svih moji prvi treneri Marko Rašo i Davor Brkić. Oni su bili među prvim ljudima koji su radili sa mnom i puno su mi pomogli. U toj dobi možda ni ne shvaćaš koliko trener može utjecati na tebe, ali kasnije vidiš koliko su važne stvari koje te nauče.

Jesi li već tada znao da ćeš biti stoper?

– Ne, daleko od toga. Tijekom mlađih kategorija igrao sam na više pozicija. Bio sam vezni igrač, igrao sam i u napadu, a tek kasnije sam završio na stoperskoj poziciji. Kao i većina djece, više sam volio biti bliže golu nego svom šesnaestercu.

Kako bi opisao sebe kao igrača?

– Mislim da sam prije svega borben igrač. Nikad nisam volio odustajati od duela i uvijek pokušavam dati maksimum za momčad. Najviše volim kad je mokar teren, a ja na vrijeme ukližem i odnesem loptu ispred igrača, haha.

Nakon dvije sezone u Zlatnoj luci, uslijedio je odlazak u Zadar. Koliko ti je taj korak značio?

– Puno. U Zadru sam proveo četiri-pet godina i mislim da sam tamo napravio veliki iskorak. Došao sam u sredinu gdje je konkurencija bila jača i gdje se od igrača tražilo više. Takve situacije te natjeraju da radiš još više i da svaki trening shvatiš ozbiljno.

Kako je izgledalo razdoblje nakon odlaska iz Zadra?

– Bilo je zanimljivo, jer je postojalo nekoliko opcija za nastavak karijere. Naravno da takve odluke nisu jednostavne, pogotovo kada si mlad. Razgovarao sam s roditeljima i ljudima kojima vjerujem. Na kraju sam odabrao Kustošiju, jer mi se svidio projekt koji tamo postoji i način na koji klub radi s mladim igračima.

Jesi li zadovoljan odlukom?

– Stvarno sam zadovoljan. Klub ima jasnu viziju i puno se radi. Trenutno nastupam za mlađe kategorije, a ove godine očekuje me igranje za juniore Kustošije koji se natječu u Prvoj HNL. To je novi izazov kojem se veselim jer će utakmice biti još zahtjevnije i kvalitetnije.

Spominje se i mogućnost seniorskog nogometa?

– Naravno da svaki mladi igrač razmišlja o tome. Kustošija je izborila ulazak u viši rang i postoji mogućnost da neki od nas dobiju priliku priključiti se seniorskoj momčadi. To bi bilo veliko iskustvo i sigurno bih bio sretan kada bi do toga došlo.

U Kustošiji ima dosta talentiranih igrača koji privlače pažnju javnosti. Kakva je atmosfera u momčadi?

– Stvarno je dobra. Imamo kvalitetnu ekipu i puno talentiranih igrača. Svi pokušavamo pomoći jedni drugima i napredovati iz dana u dan. Naravno, tu je i Belinho kojeg ljudi dosta prate i o kojem se puno piše, ali u svlačionici smo svi prije svega suigrači.

Nedavno si upisao i prve seniorske minute. Kako pamtiš taj trenutak?

– To je sigurno jedan od trenutaka koje ću dugo pamtiti. Debitirao sam za seniorsku momčad Kustošije u utakmici protiv Dugog Sela i bio sam jako sretan što sam dobio priliku. Svaki mladi igrač sanja trenutak kada će prvi put zaigrati seniorski nogomet, jer je to potvrda da se rad i trud prepoznaju.

Danas živiš u Zagrebu. Kako je izgledalo preseljenje iz Sukošana?

– Na početku je bilo malo neobično, jer prvi put odlaziš od kuće i mijenjaš svakodnevicu na koju si navikao. Ipak, dosta sam se brzo prilagodio. Danas živim s cimerom koji je također iz Zadarske županije pa je sve nekako lakše. Dobro smo se snašli i mogu reći da mi život bez roditelja nije predstavljao neki veliki problem.

Znači samostalnost nije bila problem?

– Mislim da sam oduvijek bio dosta samostalan. Naravno, fali materina spiza, ali klupski restoran je dostojna zamjena, haha.

Nedostaje li ti Sukošan?

– Naravno da nedostaje. To je mjesto gdje sam odrastao, gdje su mi obitelj i prijatelji. Kad god imam slobodnog vremena, volim doći kući. Lijepo je prošetati mjestom, vidjeti poznata lica i malo se odmaknuti od svakodnevnog ritma koji imam u Zagrebu.

Kako najčešće provodiš vrijeme kada si doma?

– Najčešće se nađem s prijateljima i prošećem kroz mjesto. Volim otići i na ribarske fešte kada se poklopi da sam u Sukošanu. To su stvari koje mi nedostaju dok sam u Zagrebu i zato ih uvijek rado iskoristim kada dođem kući. Moram napomenuti da jako volim otići i kod bake u Vinjerac, tamo mi je predivno.

Vjerujemo da te prijatelji često zovu na nogomet na sportskom centru?

– To se događa gotovo svaki put kada dođem. Naravno da bih volio zaigrati s ekipom, ali zbog klupskih obveza i pravila ne smijem igrati rekreativni nogomet. Postoji rizik od ozljede i klubovi danas na to dosta paze. Tako da uglavnom ostanem sa strane i gledam druge kako igraju.

Poseban trenutak svakog mladog nogometaša je reprezentacija. Kako si saznao da si dobio taj poziv?

– Bio sam stvarno presretan. To je trenutak koji svaki igrač sanja od malih nogu. Kad dobiješ poziv reprezentacije, shvatiš da se sav trud i rad isplate. To je bio jedan od najljepših trenutaka u mojoj dosadašnjoj karijeri.

Kakav je osjećaj odjenuti hrvatski dres?

– Teško ga je opisati riječima. To je velika čast, ali i velika odgovornost. S jedne strane osjećaš ponos, a s druge znaš da predstavljaš svoju državu i da želiš dati maksimum. Priznajem da je bilo i malo treme kad je zasvirala himna, ali sve je brzo prošlo.

Upisao si već nekoliko nastupa za Hrvatsku. Što ćeš posebno pamtiti?

– Svaka utakmica za reprezentaciju ostaje u posebnom sjećanju. Nastupio sam na tri utakmice, protiv Izraela, Litve i Slovenije. To su iskustva koja se ne zaboravljaju. Kada vidiš hrvatski grb na dresu i izađeš na teren, to je nešto posebno.

Nadaš li se novom pozivu?

– Naravno. To je cilj svakog reprezentativca. Trenutno sam fokusiran na rad u klubu i vjerujem da će novi pozivi doći ako nastavim dobro raditi. Hrvatsku U17 reprezentaciju vodi trener Marijan Budimir i bila bi mi velika čast ponovno biti dio te priče.

Kad pogledaš dosadašnji put, na što si najponosniji?

– Za sada bih izdvojio nastupe za hrvatsku reprezentaciju jer je to nešto o čemu sanja svaki mladi nogometaš. To je stvarno poseban osjećaj i iskustvo koje ću pamtiti cijeli život. Osim toga, među dražim uspjesima mi je i prošla sezona s Kustošijom kada smo osvojili četvrto mjesto u Prvoj HNL. Igrali smo protiv najboljih momčadi u Hrvatskoj i pokazali da možemo ravnopravno konkurirati svima.

Tko su nogometaši koje najviše voliš pratiti?

– Naravno, jedan od njih je Joško Gvardiol. Igram na njegovoj poziciji i mislim da je trenutno jedan od najboljih stopera na svijetu. Volim gledati kako igra i kako se ponaša na terenu. Osim njega, posebno mjesto ima i Marin Tomasov. Njega poznajem i mogu reći da mi je prijatelj, a ujedno i veliki uzor. Napravio je stvarno lijepu karijeru i uvijek je ostao normalan čovjek. Volim poslušati njegove savjete, jer je prošao puno toga u nogometu i zna kako izgleda put profesionalnog igrača.

A postoji li neki nogometni san koji još uvijek čuvaš za sebe?

– Postoji. Volio bih jednog dana zaigrati za Barcelonu. To mi je najveća nogometna želja još od djetinjstva. Naravno, svjestan sam koliko je to velik cilj, ali mislim da svaki igrač mora imati snove koji ga guraju naprijed.

Postoji li i neki klub kojem bi se jednog dana volio vratiti bliže kući?

– Volio bih jednog dana obući dres Hajduka. Naravno, trenutno sam potpuno fokusiran na ono što radim danas, ali to je klub za koji bih volio zaigrati u budućnosti, nekada pred kraj karijere. Nekako mi je uvijek zanimljiv primjer Ivana Rakitića i mogućnost da se igrač nakon velike karijere vrati i zaigra u Hrvatskoj.

Tko ti je najveća podrška na tom putu?

– Bez razmišljanja, moji roditelji i moja sestra. Otac i majka su uz mene od prvog dana. Oni su prolazili kroz sve uspone i padove zajedno sa mnom i uvijek su bili podrška. Kad imaš takve ljude iza sebe, puno je lakše ići naprijed.

Za kraj, koja bi bila poruka za mlade koji se bave nogometom

– Radite naporno, vjerujte u sebe i budite strpljivi. Uspjeh ne dolazi preko noći, ali uz trud, disciplinu i ljubav prema nogometu sve je moguće.

“Od prvih treninga u Zlatnoj Luci, preko Zadra i Kustošije, pa sve do hrvatskog dresa, put je već sada impresivan. No ako pitate mladog Sukošanca, najvažnije utakmice tek su pred njim. Josipe, sretno u svemu što te čeka. Sukošan je ponosan na tebe”, zaključuju Mate i Mateo.