LEGENDARNI FRANE NONKOVIĆ: “Dani provedeni na Kolovarama ostali su mi nezaboravni”

Na današnji dan 1964. godine u Tokiju srebrna olimpijska medalja zasjala je oko vrata Frane Nonkovića i njegovih suigrača iz jugoslavenske vaterpolske reprezentacije. Nonković (1939. – 2023.) je rođeni Metkovac, koji je osnovnu i srednju školu pohađao u Zadru, gdje je i počeo igrati vaterpolo u tadašnjem Plivačkom klubu Jedinstvo.

Zadarski vaterpolo bio je nepresušni izvor darovitih igrača i da je bilo boljih uvjeta, zasigurno bi bio u vrhu kvalitete u bivšoj državi, zapisao je u časopisu Olimp novinar Jurica Gizdić. Neki vrsni igrači prestajali su igrati, novi su dolazili. Godine 1957. posebno se nametnuo 18-godišnji Frane Nonković. Uvršten je u juniorsku reprezentaciju Jugoslavije te je nastupio u Rimu protiv Italije.

Frane se vrlo brzo razvio u vrhunskog igrača i sljedeće dvije godine, do odlaska u Dubrovnik, bio je nositelj igre Jedinstva. Kako je vrlo rano, još kao junior, počeo igrati za prvu momčad, jedan je od najzaslužnijih što je Jedinstvo, na prvenstvu Hrvatske u Bjelovaru 1958. godine, osvojilo prvo mjesto. Isti uspjeh postignut je i 1959. na Hvaru. Bila je to posljednja njegova sezona u kapici Jedinstva. Završivši gimnaziju, prihvatio je poziv dubrovačkog Juga, gdje ga je preporučio bivši igrač i trener Jedinstva, Dubrovčanin Ante Baica.

“Nakon odlaska iz Zadra, u vaterpolu sam bio još dugo, no dani provedeni na Kolovarama ostali su mi nezaboravni. Bili smo sjajna klapa, pravi prijatelji, svi skloni šali i veselju. Zapravo, druženje nam je bilo na prvome mjestu, a plivanje usput. Kod vaterpola je već bilo ozbiljnije. U dugom igračkom dobu nastupio sam 70 puta za reprezentaciju Jugoslavije“, rekao je jednom prilikom Nonković.

Na Europskom prvenstvu u Leipzigu 1962. osvojio je srebrnu medalju, a istim se odličjem okitio 1963. na Mediteranskim igrama u Napulju. Najveći uspjeh svakako je bilo srebro iz Tokija 1964., a jako je malo nedostajalo da ono postane zlato.

U skupini je Jugoslavija osvojila prvo mjesto pobjedama protiv SAD-a (2:1), Nizozemske (7:2) i Brazila (8:0), da bi u drugom krugu pobijedila Belgiju (6:2) i remizirala s Mađarskom (4:4), promašivši četverac u posljednjim sekundama, što se kasnije pokazalo kobnim. Potom je u razigravanju za poredak od prvog do četvrtog mjesta pobijedila SSSR (2:0) i Italiju (2:1), ali su Mađari bili nešto uvjerljiviji i zbog dva gola bolje gol razlike osvojili zlato.

Od 11 tadašnjih reprezentativaca, njih čak osam bili su Hrvati i to Ozren Bonačić, Zoran Janković, Anton Nardelli, Frane Nonković, Vinko Rosić, Karlo Stipanić, Ivo Trumbić i Zlatko Šimenc, a bili su tu još i Milan Muškatirović, Božidar Stanišić te Mirko Sandić.

Nonković je kasnije bio uspješan trener, ostvarivši značajne rezultate s riječkim Primorjem, a potom i sudac, delegat, kontrolor te istaknuti vaterpolski djelatnik, koji je za svoj rad u sportu dobio i niz priznanja. A sve je krenulo sa zadarskih Kolovara.