NA DANAŠNJI DAN Riba i škampi propali, golubove zaboravili

Nova objava Muzeja zadarske košarke iz memoara Krešimira Ćosića vraća nas u 6. lipnja 1970. Na današnji dan prije 55 godina KK Zadar je osvojio svoj jedini trofej Kupa Jugoslavije.

“Rani lipanj u Zadru podario me lijepim iznenađenjem.

Zadar je spretnim slalomom i stjecajem prilika do finala Kupa Jugoslavije dospio olako, iako je u Prvoj ligi tek u produžetku, u “majstorici” uspio osigurati ostanak u ligi. Zaslugom Pina Giergie, naravno. U Kupu su Zadrani dobili Željezničar u Beogradu, a Proleter u Zrenjaninu, dok su se ostali favoriti, osim Jugoplastike, međusobno eliminirali.

Splitska Jugoplastika neočekivano je pobijedila Olimpiju pa se Zadar još iznenadnije našao u finalu s nešto južnijim susjedima. Pravo dalmatinsko finale. Splićani su dvije godine bili u stalnom usponu. Gostovao sam povremeno u njihovoj momčadi i odlično ih sve poznavao. Momci su bili pravi, dobroćudni, ali i ljuti što im je dosad, kao i Zadru, trofej u Kupu uvijek izmaknuo. Znalo se da je Zadar sada slabiji i da nema poštenog, nego uopće nema centra. Kako mi je bilo? Lako! Sve su se zadjevice zaboravile, a zločinac se ionako uvijek vraća na mjesto zločina, kažu pravnici i biznismeni.

Zadrani su uvijek znali nešto pametno smisliti, toliko da su se tome poslije sami čudili.

Na primjer, imali su taktiku registrirati i one igrače koji su nastupali vani. Pina Giergiu su uvijek za svaki slučaj imali na popisu, gdje god bi bio, sve do njegove 38. godine. Čovjek navrati doma, a iz kluba poruče, imamo mjesta za tebe, sve potrebne dokumente, mi smo te registrirali. Ti samo igraj. Kažu, sjeti se da nisi ni dobio upisnicu kad si ušao u klub, pa je ne možeš ni izgubiti. Dobro, nije bilo baš tako kako se šalim, ali nije ni daleko od istine.

Atmosfera u gradu je bila odlična, od dna pa do vrha. Gradski oci i gradonačelnik zvali su me k sebi i rekli da razumiju studente kojima treba svaki novčić. Ja sam, međutim, živio zapravo uvijek dobro. Trošio bih koliko sam imao. Imam li u džepu sto tisuća dinara, potrošim sve. Ali ni paru više. Imam li tisuću, nikad manje od toga i tako se to fino živilo. Velegradski oci da ovo nije više vrijeme kad se vezivalo tovare za Grgura Ninskog i da se sve može urediti. Oni mene nagovaraju da zajednički poklonimo Zadru kup. Uvjeravaju me, ništa jednostavnije, uzmeš nagradu ako se utakmica izvuče. Naravno da nema nikakvog izgleda da se uopće dobije. K tome je ispalo da, umjesto na neutralni teren, moramo baš na Gripe. Ja se nećkam, ovo-ono, puštam ih da me nagovaraju. Ako moji splitski prijatelji Pere Skansi, Rato Tvrdić i ostali izgube, opet sam propa’. Neću moć’ živ iz Splita. A ne moš’ reć’ ne!

U Splitu, međutim, nitko nije zna’ da igram i oni sve fino isplanirali i priredili feštu u Javora. Na rivi pripremili postolje za pehar, a limenu glazbu i golubove spremili u dvoranu. Radijski reporter Edo Pezzi najavio je slavlje putem etera, a kad su to čuli Zadrani, došlo ih je u Split više nego za svih deset splitsko-trogirskih ratova u četiri stoljeća. Puna dvorana, a okolo već tučnjava. Milicija radi k’o nikad. Živa atmosfera. Da živa, ludnica!

Ušao sam bez torbe, a Splićani fini i učtivi, nude mi mjesto u gledalištu uz dvije splitske plavuše kao bogatom Amerikancu. Ne mogu odbiti, malo sam sjeo kao što bi svaki dobar čovik, a onda na užas Dioklecijanovih sinova, krenuo u svlačionicu i odmah na posao. Pino i ja polako vodimo igru, a oni da nije fer, da mi to njima smještamo i slično. U prvi mah, koliko god je bilo pakleno vruće, sledili su se ka’ da su blokirani. Pridružio nam se Valčić, stari borac, a imali smo i našu staru taktiku i malo po malo, sigurno četiri do šest razlike vodimo kroz čitavu utakmicu. Oni nemaju nikakvu šansu, niti su je primirisali i mi naravno sigurno dobijemo utakmicu. Kakvi su samo bili naručeni krasni škampi, riba. Prilika, prilika, a ispala teška neprilika. Čitava fešta pobrkana, glazba pobigla. Zaboravili golubove.

Zadrani mi dali premiju, a ja je proslijedio u korist fonda za razvoj juniorske košarke u Zadru. I time smo kvit. Kup smo odnijeli u Zadar i eno ga i sad tamo.” Krešimir Ćosić