Obitelj Srzić – sportska priča koja se gradi godinama: “Najponosniji smo na ono što naša djeca jesu”

Hrvatska U-16 vaterpolska reprezentacija osvojila je naslov svjetskog prvaka, a u velikom finalu pred domaćom publikom Hrvatska je svladala Španjolsku 10:7. Među junacima velike pobjede bio je i Zadranin Duje Srzić, član VK Zadar 1952, koji je u finalu postigao dva pogotka.

Duju su na bazenu na Višnjiku dočekali brojni prijatelji, suigrači, članovi kluba i, naravno, obitelj. Bilo je tu ponosa, emocija i zagrljaja, a posebno mjesto u cijeloj priči ima Dujina mama Ivana – osoba koja je svih ovih godina pratila, podržavala i živjela sportske uspjehe svoje djece.

– Duje je dijete koje je na bazenu naučilo pljeskati kada je brat Šimun proplivao. Mislim da to najbolje opisuje koliko je njegov život od samog početka vezan uz bazen.

U obitelji Srzić sport nije samo aktivnost, već način života. Dujina starija braća, devetnaestogodišnji blizanci Josip Bepo i Šimun, već petnaest godina bave se plivanjem. Danas su članovi PK Maksimir u Zagrebu, gdje studiraju, treniraju i nastavljaju graditi svoje sportske karijere. Za Duju su od najranijih dana bili uzori, ali i velika podrška.

– Kao mlađem bratu, Bepo i Šimun su mu vječiti uzor. Obojica su od svoje četvrte godine u plivanju i iza njih je već punih petnaest godina truda, rada, znoja i uspjeha. Prostora za pozitivan utjecaj i primjer kod njih je uvijek bilo napretek.

Duje je svoj vodeni put započeo vrlo rano. S tri i pol godine krenuo je u igraonicu u sklopu PK Zadar, a samo tri mjeseca kasnije već je proplivao. Nastavio je kroz školu plivanja u PK Zadru i PK Jaderi. No, njegov sportski put nije od početka bio zacrtan. Jedno je vrijeme Duje se okrenuo nogometu. Upravo je kroz taj sport naučio važne životne lekcije o fair playu, zajedništvu i funkcioniranju momčadi. Velik trag na njega ostavio je trener Leo Vukić, koji je godinu dana Duju preuzimao iz katoličkog vrtića Jordanovac u Arbanasima te ga utorkom i četvrtkom vodio na nogometne treninge.

– Trener Leo ostavio je veliki trag u njegovom srcu. Duje je nakon prvog razreda osnovne škole paralelno krenuo na nogomet i vaterpolo, a tijekom drugog razreda morao je donijeti tešku odluku i odlučiti kojem će se sportu potpuno posvetiti.

Presudio je vaterpolo, a važnu ulogu u toj odluci imao je i trener VK Zadra Ivo Radetić, koji je na Duju ostavio jednako snažan trag. Od tog trenutka počinje njegova prava vaterpolska priča. I traje već punih devet godina.

– Duje je tada istinski zavolio vaterpolo. O predanosti, požrtvovnosti, tome kako stisnuti zube i krenuti dalje, kako je rad jedini put do uspjeha, najviše je naučio od svoje braće. Oni i danas nižu uspjehe na plivačkoj sceni.

Jedan od blizanaca, Josip Bepo, prošle je godine bio sudionik Europskog i Svjetskog juniorskog prvenstva, a sada je na red došao Duje – svjetski prvak.

– Duje je upravo postao svjetski prvak i poručio Šimunu da sada čekaju i njegovu akreditaciju s velikih natjecanja.

U obitelji, dakle, sportskih motiva ne nedostaje. Otac Vjeko također je važan dio cijele priče, baš kao i sestra Tonka, koja se bavi odbojkom. U obitelji Srzić gotovo da nema člana koji nije pronašao svoj sport. No, iza svih medalja, prvenstava i velikih pobjeda stoje godine svakodnevnog rada. Dupli treninzi, brojni turniri, reprezentativne pripreme, putovanja i usklađivanje sporta sa školskim obvezama postali su dio obiteljske svakodnevice.

– Često su to dva treninga dnevno, turniri za više različitih generacija, reprezentativne pripreme, puno izostanaka s nastave. Ali uz dobru organizaciju i volju sve se može.

I upravo je to možda najvažnija lekcija koju ova obitelj prenosi svojoj djeci – da se uspjeh ne događa preko noći. Duje pritom nije izgubio ono najvažnije lijepo i ispunjeno djetinjstvo. Druži se s vršnjacima, posebno s dečkima s bazena, ali i s prijateljima iz škole. Danas pohađa Srednju školu Vice Vlatkovića, smjer tehničar za računarstvo. Svjetsko zlato ipak je nešto posebno. Za Duju je to ostvarenje dječačkog sna.

– To je neopisiva radost i sreća. Njegova trobojnica morala je biti spremna. Jedva je čekao da je prigrli i s njom zaroni u bazen“.

A emocije nisu skrivali ni braća i sestra. Dujin uspjeh Bepo i Šimun, kaže Ivana, doživjeli su čak emotivnije nego vlastite sportske uspjehe. Posebno je uz Duju vezana i sestra Tonka, a odlaskom blizanaca na fakultet u Zagreb prošle godine obiteljska svakodnevica dodatno se promijenila. Ipak, ono što ostaje isto jest ponos. Ne samo zbog medalja.

– Mi smo jednostavno ponosni na njihov uspjeh, ali posebno i prije svega na ono što oni jesu – vrijedni, skromni, empatični mladi ljudi.

Možda upravo u toj rečenici najbolje stane cijela priča obitelji Srzić. Jer svjetsko zlato koje je Duje donio u Zadar nije nastalo samo u jednom finalu. Ono se gradilo godinama – na bazenu, na treninzima, na putovanjima, kroz odricanja, bratsku podršku, roditeljsku ljubav i svakodnevno dokazivanje da se trud isplati.

A kada je na Višnjiku dočekan kao svjetski prvak, Duje nije dočekan samo kao sportski junak. Dočekan je kao njihov Duje. Dječak koji je nekoć na bazenu pljeskao kada je njegov brat proplivao, a danas je pred punim tribinama zabio dva pogotka u finalu Svjetskog prvenstva i s hrvatskom trobojnicom zaronio u bazen.

Jedan san je ostvaren. A u obitelji Srzić već se, čini se, čeka na nove akreditacije.