MARIN TOMASOV: “Volio bih odigrati još malo za dušu u Zadru i u mom Sv. Mihovilu”

U 20. kolu kazahstanske Premier lige Astana je u gostima svladala Ulytau rezultatom 0:2, a ključni igrač utakmice bio je Marin Tomasov, strijelac oba pogotka. Prvoga je 38-godišnji zadarski nogometaš zabio u 11. minuti, a drugoga u 91., čime je došao do kvote sedam u ovoj sezoni, odmah iza vodećih strijelaca lige koji imaju po osam.

Od prvih nogometnih koraka u Sv. Mihovilu, preko Hajduka i europskih natjecanja, pa sve do statusa klupske legende i više od 100 pogodaka za Astanu – nogometni put Marina Tomasova priča je o radu, odricanju i ustrajnosti.

U razgovoru za službene stranice NŠK Sv. Mihovil Tomasov se prisjetio svojih početaka, govorio o odricanjima koja su obilježila djetinjstvo, najvećim trenucima bogate karijere, ulozi obitelji te poruci koju želi poslati mladim nogometašima.

Nakon ovog velikog i hvalevrijednog uspjeha, kako danas gledaš na cijeli svoj nogometni put?

– Prvo da razjasnimo, riječ je o 100 golova u kazahstanskom prvenstvu, dok u svim natjecanjima za Astanu već imam više od 130 pogodaka. Bez obzira na brojke, stvarno je to jedan poseban osjećaj. Kad pogledam sa strane, ni sam možda još nisam u potpunosti svjestan svega što sam ostvario.

Kad se osvrnem na cijeli svoj nogometni put, mogu reći da sam prezadovoljan. Uvijek čovjek pomisli da se nešto moglo drugačije ili bolje, ali kada sve zbrojim, ponovno bih izabrao isti put. Tako je trebalo biti. Hvala Bogu što smo živi i zdravi.

Sjećaš li se svojih prvih nogometnih koraka i odricanja u tim ranim danima?

– Kako ne! To su uspomene koje se ne zaboravljaju. Bilo je vožnje biciklom po buri, pješačenja, traženja prijevoza do treninga, odlazaka autobusom do Sutomišćice. Snalazili smo se kako smo znali, ali jedino nam je bilo važno stići na trening. Ništa nije bilo jednostavno. Trebalo je puno truda, odricanja i upornosti. Ali kada nešto iskreno voliš, nijedna žrtva nije preteška. Na kraju se sav taj trud isplatio.

U kojem je trenutku nogomet od dječačke ljubavi postao tvoj životni poziv?

– Na početku jednostavno radiš ono što voliš. Jedva čekaš svaki trening i utakmicu, ništa ti nije teško. A onda jednog dana za ono što voliš počneš dobivati plaću i potpisivati profesionalne ugovore. Tada shvatiš da je nogomet postao tvoj životni poziv. Od tog trenutka više nema stajanja,samo rad, napredak i novi izazovi. Hvala Bogu, taj put još uvijek traje.

Kroz karijeru si igrao u Hrvatskoj i inozemstvu. Koje trenutke smatraš najvažnijima?

– Iskreno, iz svakog razdoblja, od Sv. Mihovila pa nadalje, nosim posebne uspomene. Prvi turniri, osvojeni kupovi, prvenstva, europska natjecanja… Svaki klub ostavio je svoj trag u mojoj karijeri. Ipak, kada sve zbrojim, najvažnije mi je da još uvijek trajem, da sam zdrav i da u ovim godinama mogu igrati na visokoj razini.

Kako uspijevaš toliko godina održavati vrhunsku razinu igre?

– Mislim da je tu prije svega važna genetika i, hvala Bogu, činjenica da su me zaobišle teže ozljede. Naravno, jednako su važni kvalitetan odmor, pravilna prehrana i maksimalan angažman na svakom treningu. Kad se sve to spoji, rezultati i kontinuitet dođu sami od sebe.

Što za tebe znači brojka od 100 prvenstvenih golova u dresu Astane?

– To je stvarno velika stvar. Da mi je netko prije nekoliko godina rekao da ću to ostvariti, rekao bih: “Daj Bože, ali teško.” Nemam riječi kojima bih opisao taj osjećaj. Najljepše od svega je što još uvijek igram i vjerujem da će, ako Bog da, biti prilike dodatno povećati te brojke.

Igrao si i za Hajduk. Kako danas gledaš na to razdoblje?

– Kad iz Zadra dođeš na profesionalnu razinu, Hajduk je za svakog Dalmatinca poseban klub. Dolaskom u Split ostvario mi se veliki dječački san. Najdraže uspomene svakako su plasman u skupinu Europske lige nakon dugih 16 godina te osvajanje Hrvatskog kupa. To su trenuci koji ostaju za cijeli život.

Što bi poručio djeci koja sanjaju veliku nogometnu karijeru?

– Neka nastave sanjati. Neka vjeruju da je sve moguće i neka se ne boje rada. Ništa nije teško kada nešto iskreno želiš. Potrebni su vjera, upornost, rad i malo sportske sreće sa zdravljem. Uz to, snovi se mogu ostvariti.

Koliko ti je obitelj bila važna na tom putu?

– Bez obitelji ovo sigurno ne bi trajalo ovako dugo. Danas, kada imam suprugu i djecu, još više shvaćam koliko je njihova podrška važna. Supruga drži obitelj na okupu, brine o djeci i omogućuje mi da se potpuno posvetim nogometu. Hvala Bogu što je sve tako posloženo.

Imaš li još neostvarenih ciljeva i kakvi su planovi za kraj karijere?

– Iskreno, svaka nova godina za mene je bonus. Idem sezonu po sezonu i uživam dok traje. A kada dođe kraj, volio bih odigrati još malo u Zadru pa u svom Sv. Mihovilu, ono što se kaže za dušu. Nakon toga bit će vrijeme za kraj.

Za kraj, imaš li poruku za navijače, trenere i tvoj matični Sv. Mihovil?

– Jedno veliko i iskreno hvala svima koji su me pratili, vjerovali u mene i bili uz mene tijekom cijele karijere. Hvala na svakoj poruci podrške i lijepoj riječi. Nadam se da ćemo se uskoro ponovno vidjeti te da ćete pred sam kraj moje karijere biti uz mene i ispratiti moje posljednje nogometne korake, u Zadru i u mom Sv. Mihovilu – zaključio je Tomasov.