USKOK DOMAĆIN EP-A OPTIMISTA Šime Fantela: “Značajan događaj za Zadar i hrvatsko jedrenje”

Nedavno je pala odluka da će Jedriličarski klub Uskok biti domaćin Otvorenoga EP za klasu Optimist godine 2028.  Tim povodom povremeno ćemo objavljivati razgovore s jedriličarkama i jedriličarima koji su se svojedobno natjecali u toj klasi. Zgodilo se da je prvi sugovornik Šime Fantela, upravo onaj jedriličar koji je u Uskok, u Zadar, 1998. donio brončanu medalju sa Svjetskoga prvenstva u Portugalu. Dvije godine poslije (kao član Sv. Krševana) Šime je bio i svjetski prvak. U ovom razgovoru, shvatljivo, riječ je pretežito u Šiminu jedrenju u klasi Optimist, prvoj fazi njegove grandiozne karijere tijekom koje je osvojio (s Igorom Marenićem) i zlato u klasi 470 na Olimpijadi u Riju 2016.

Ako želite graditi brod, ne skupljajte ljude da donesu drvo, podijele poslove i naređuju.

Umjesto toga, naučite ih žudjeti za beskrajnim prostranstvom mora!

Antoine de Saint-Exupéry

Vitrenjak je u danom trenutku postao kuća/dom zadarskih jedriličara. U početku, pak, jedan skromni hangar, nešto prateće infrastrukture i na mjestu današnjega golemoga asfaltiranoga parkirališta – ledina!

• E, ta je ledina služila i kao brodogradilište – smije se Šime Fantela, proslavljeni zadarski i hrvatski jedriličar, ptić koji je mora krenuo osvajati upravo iz Uskokova gnijezda.

Mnogi je zaljubljenik u more i u jedrenje na toj ledini počeo ostvarivati samogradnju nekoga plovila.

• Na primjer, obitelj Kostov tu je gradila Helios, pa današnji klupski predsjednik Draško Stipić svoj brod. Istovjetan njegovu nakanili su sagraditi moj otac Edo i njegovi bliski rođaci. Nakon posla i obveza, svi na Uskokovu ledinu, pa i mi djeca. Brat Mihovil bio je još mali i nije dolazio, ali smo nekolicina mojih rođaka i ja, dok su se odrasli bavili ozbiljnim poslom, stalno švrljali tom ledinom, istraživali, igrali se…

Bijaše to doba kad je svijet zagazio u zadnje desetljeće 20. stoljeća. I opasno, tegobno doba za Zadar, za Hrvatsku…

• Je, teška vremena, ali nekako je to išlo.

JK Uskok imao je i tada Školu jedrenja. Doduše, na malo drugačijim osnovama, upravo onako kako su dopuštale okolnosti.

• Trebam reći da moja obitelj prije toga nije baš imala neku povezanost s jedrenjem, niti je tko imao brod. Dakle, mi se dječaci tu motamo i nakon što je netko od nas vidio da su tu neki brodići, da jedan čovjek nešto vodi, govori djeci i slično, odvažili smo se.

Taj „jedan čovjek“ bio je Ođo (nažalost, prerano je preminuo) koji je u Uskoku u to doba bio „Katica za sve“, pa neko vrijeme i trener.

• Mene je sve to zainteresiralo. Dosta rano iskazivao sam visoku razinu kompetitivnosti, želju za pobjedom, ali i veliku sklonost boravljenju u prirodi, što dalje od zatvorenoga prostora. Valjda sam se spontano našao u jedrenju, a u mom je biću, očito, ukorijenjena golema sklonost moru. Opčinjavajućoj, magičnoj privlačnosti mora.

Kao i drugima i obitelji Fantela teške ratne godine donose puno različitih zbivanja.

• Otac Edo otišao je kao dragovoljac u rat, a mi smo se selili, od Preka, Nina, Crikvenice, Šila… Dosta je to vremena potrajalo i u tom intervalu nisam odveć trenirao. Tek tamo negdje 1994., 1995. mogli smo češće dolaziti na Vitrenjak.

Iako je Zadar bio pod žestokim udarima.

• Jednom prilikom malo smo se kupali, a počeo je napad i jedna je granata pogodila neboder (misli na onaj na Branimirovoj obali. pr. a.), bilo je gadno.

Šime je dječarac, krhke građe, ali su ga zaokupili treninzi, nikad nije odustajao i jedva je dočekao ući u natjecateljski ritam. Godine 1996. u klubu je s Optimistima radio Mario Jeličić.

• Ne znam kako, ali dospjeli smo u Bol na pripremni reprezentativni kamp. Kao da se vjetar podčinio meni, fizički u odnosu na tadašnje reprezentativce Lolića, Nakrsta, Višića, Radelića… daleko najslabijem. Uglavnom, oko Bola nije puhalo kao što je uobičajeno nego mrvicu slabije i bogme sam dva ili tri puta imao prvi ulaz.

Upravo tu, na Braču, Šime je spoznao…

• Silna se iskra u meni stvorila. U dječačkoj glavi shvatio sam da se mogu nositi s tada najboljima u Hrvatskoj, starijima i iskusnijima od sebe.

Sljedeće ljeto u Vodicama Šime se prometnuo u jedriličara „na kojega treba računati“.

• Medalje i pokal, u nekom trenu shvatiš što je to. Možda u tom vremenu još nisam bio posve svjestan, ali meni je jedan od motiva i to da bilo koju jedrilicu učinim najbržom što je moguće. Jednaki je to gušt meni bio tada, početniku, kao što mi je i danas u bilo kojoj klasi.

Čovjek i jedrilica, subjekt i objekt, a – jedno!

• Čitanje valova, rad tijelom, manevri… Podloga je ljubav prema moru, iskreni pristup sportu. U klubu smo mi učili od starijih, od Ođe, Marija, Robija, Tome Bašića…

Godine 1998. na hrvatskoj ljestvici za klasu Optimist Šime je bio vodeći.

• Da, u reprezentaciju sam ušao s prvoga mjesta na toj ljestvici. Kad se definirao sastav za Portugal bilo je nekih sugestija da bi moglo biti bolje da propustim jer da je tamo (pre)jak vjetar i slično. Otac Edo nije to prihvatio. I gle čuda, nije puhalo prejako! Bio sam u skupini sa svjetskim prvakom i to mi je bilo korisno, na koncu treći. Brončana medalja.

Kako je svojedobno u natjecanjima na domaćem moru shvatio da može s najboljima, tako je Šime i ovom zgodom učvrstio svoju vjeru, ali na svjetskoj razini.

• Potom su došla brojna međunarodna natjecanja. Na Gardi sam 1999. pobijedio, a bilo je skoro 400 sudionika, onda u Peruu imao osam puta prvi ulaz. Na SP na Karibima bio sam 12., dijelom i zato jer nisam bio upućen kako u tropskom kraju nakon kiše nastaju nagle promjene vjetra.

Šesnaest godina prije trijumfa na Olimpijadi Šime se, kaže, zaljubio u Rio.

• Čudesan grad. Godine 2000. bio sam na prvenstvu Južne Amerike. Opčinio me tada Rio…

Vrijeme ide. Svakim danom Šime se primiče završetku jedrenja u klasi Optimist.

• Stvarno je bilo puno regata, na sve strane. Godine 2001. idemo u Kinu, baš tamo gdje se jedrilo i na potonjoj Olimpijadi, bili su još Marenić, Stipanović… Više nisam na težini kao nekad, tu sam negdje na 50 kilograma (40 – 42 za Optimist je optimalno), a sedam je dana bio neki slabašan vjetar. Jedrili smo u luci, među brodovima, bilo je jedva pet čvorova. Nismo bili dobri.

Brzo je za Šimu došao i kraj natjecanja u klasi Optimist.

• Rado se sjećam toga vremena. Zahvalan sam što mi je jedrenje otvorilo mnoga vrata, što mogu biti na moru, provoditi životni stil kakav odgovara momu biću. Nisam u nekom uredu, statičan, nego sam na moru, osiguravam obitelji i sebi egzistenciju radeći što najviše volim.

Istaknut će Šime i da jedrenje kao aktivnost ima svoju dubinu. Kad u nju čovjek pronikne…

• Jedrenje od čovjek iziskuje kontinuirano učenje, usvajanje novoga. Jedreći u različitim klasama obogaćuješ se. Svaka nova klasa znači i svojevrsni novi početak. Na primjer, da zajedrim na America’s Cupu, moram od ništice početi svladavati sve da bih mogao sudjelovati i dati doprinos. Zato brojne posade jedre godinama i godinama zajedno. Sve što čovjek nauči i usvoji prethodno, dobro će doći, ali nije samo po sebi dovoljno.

Za dvije godine u Zadru će ponovno biti veliko međunarodno natjecanje.

• Izvrsno je što je Uskok dobio domaćinstvo. Klub ima bogato iskustvo domaćinstva i organizacije i najvećih natjecanja. Infrastruktura je odgovarajuća, u Zadarskom kanalu uvijek ima vjetra i uz dobre pripreme, sve će biti u redu. Često se susrećem i razgovaram s brojnim ljudima koji su svojedobno u Zadru bili na tim velikim natjecanjima i svi se raduju da će ponovno doći. Za klub, za Zadar i za hrvatsko jedrenje značajan je to događaj.

U svijetu jedrenja, brojna su i neraskidiva prijateljstva.

• Uvijek netko nekoga zove, pita nešto, predlaže neku regatu, neki projekt… Tijekom desetljeća ljudi se zbliže, surađuju, razmjenjuju mišljenja, družimo se s mnogima i obiteljski… Zbog toga smo u dubini svojih bića prezadovoljni!

Nekako je najbolje završiti prema onoj što ju pjevaju Meri Cetinić i grupa More:

• More, more
• More, more
• More, more
• O, more.
• More, more…

Rezultate i plasmane hrvatskih jedriličarki i jedriličara u klasi Optimist od 1992. do 2023. možete vidjeti ovdje.

Tekst: Bernard Paleka

Foto: Arhiva obitelji Fantela & JK Uskok