TRENER, UČITELJ, PRIJATELJ Ovako su se Luka Modrić i Branimir Čakić prisjetili Domagoja Bašića

U autobiografiji Luke Modrića jedno je poglavlje naslovljeno: “Moj najdraži trener”. U njemu Luka govori o razdoblju od deset godina, koliko je proveo u Nogometnom klubu Zadar, za koje je vrijeme imao više trenera. Ističe kako je svaki od njih u većem ili manjem razdoblju sudjelovao u njegovu razvoju te dao svoj doprinos te kako je svima zahvalan, no i kako su dvije osobe daleko najvažniji akteri njegova sportskog i osobnog odrastanja.

To su Tomislav i Domagoj Bašić, otac i sin.

Tomo Bašić bio je legenda zadarskog nogometa. Autoritet kao stručnjak, karizmatičan kao osoba. U to je vrijeme bio direktor omladinske škole NK Zadra i jedna od njegovih odluka bila je da sin Domagoj preuzme pionirsku kategoriju, u kojoj je tada igrao Luka. O njemu je Luka zapisao sljedeće:

“Domagoj Bašić bio je kao igrač vrlo nadaren, ali je rano prekinuo karijeru. Od prvog treninga odmah me se dojmio, a tijekom godina samo se potvrđivalo kolika je faca. Uz njega smo prošli i razdoblje kada se zahuktavao pubertet. Gledaš cure, izašao bi u život, zabavljao se kao veliki. To je doba kad prvi put pomisliš i da si jako pametan. Počneš mudrovati i prkosno pričaš kako treba mijenjati svijet. Domagoj Bašić s nama je sve to prošao. Danas posebno shvaćam koliko je važno u tom razdoblju imati trenera koji te neće gledati samo kao igrača. Mnogo je pozornosti posvećivao našem odgojnom usmjeravanju. Treninzi su bili zanimljivi, dijelom i zbog toga što je bio poseban tip. Nije nam samo govorio trči, dodaj, ubaci se, pucaj. Učio nas je, primjerice, kako se nositi s nepravdom. Podijelio bi nas u dvije momčadi i onda sudio po nekim svojim kriterijima. Namjerno bi oštetio nekoga i onda promatrao reakcije. Neki su bili bijesni, drugi su plakali od muke što im radi. Poslije nam je pojasnio da će u nogometu i životu biti svega. I nepravdi te da se moramo naučiti kako prevladavati te teške trenutke. Uočio nas je dea budemo odgovorni i da poštujemo pravila. U tome je bio nepopustljiv.

Domagoj Bašić bio je načitan čovjek. Kako smo bili školarci, dječaci u razvoju, tražio je od nas da čitamo knjige. U početku nas je time iznenadio. Nismo baš bili oduševljeni, ali trener je u tome bio strog. Dao bi nam zadatak da pročitamo neku knjigu u tjedan dana. Nakon toga bi nas ispitao da provjeri jesmo li ispunili obvezu. Okupio bi momčad u krug i svakome postavio pitanje iz nekog poglavlja. Sami smo birali koje ćemo knjige čitati, a on ih je davno prije sve pročitao. Brzo bi prepoznao tko nešto tu vrda. Onog koji ga nije uvjerio da je knjigu pročitao, odmah bi poslao kući. Njegova je želja bila da naučio odraditi obvezu neovisno o tome sviđala nam se ili ne. Bio je dosljedan u tome. Kao i u sankcioniranju onih koji ga ne bi poslušali. Što je govorio, to je i provodio.

Jako smo ga voljeli, jer iza tog čvrstog i odgojnog stava, stajala je osoba koja je prema nama bila maksimalno zaštitnički nastrojena. Nije dao nikome na nas, uvijek bi nas branio i podržavao. Ulijevao nam je potrebno povjerenje….

Obično smo trenirali poslijepodne, a ponekad bismo imali prijepodnevni termin. Upravo jednog takvog dana došli smo na trening, ali u zakazano vrijeme trenera nije bilo. Mislili smo da će malo kasniti, ali bilo je čudno jer prije toga nikad nije kasnio. Nažalost, nakon dva sata čekanja došli su nam iz kluba i rekli da se dogodila tragedija. Naš trener je preminuo. Bili smo šokirani. Ne sjećam se je li nam netko bio rekao kako je i zašto umro. Poslije ćemo saznati da je uzrok bio povezan s njegovim ranijim osobnim problemima s kojima se borio. No, to nije bilo presudno pitanje. Ono što me potreslo bila je spoznaja da više neću vidjeti čovjeka koji mi do jučer nije bio tek trener kojega sam silno poštovano, nego i draga osoba. Volio sam ga kao trenera i doživljavao kao autoritet. U delikatnim godinama puberteta takvi su gubici teški, dijelom i zbog toga što si odmah svjestan praznine koja nastaje. Ne mogu reći da sam u tom trenutku odrastao , ali me taj događaj obilježio i ubrzao mi sazrijevanje. Sve ono što nas je učio o odgovornosti, poštovanju pravila i ispunjavanju preuzetih obveza, o tome kako se nositi s nepravdama i razdobljima kada ti ne ide od ruke, postalo je još važniji dio mog pogleda na život. U raznim kriznim fazama vraćao sam se njegovim riječima”, zapisao je Luka.

A Domagoja se ovih dana, 27 godina nakon njegove smrti prisjetio i Branimir Čakić, koji je na svom facebook profilu napisao:

“Moj prijatelj Domagoj Bašić napustio nas je prije dugih 27 ljeta. Na Meladi, njegova smrt odredila je kraj mladosti jednoj prevarenoj ratnoj generaciji. Ondje još odjekuje odrezani osmijeh naše nevinosti. Naš dobri Domagoj danas se spominje kao prvi trener Luke Modrića.

Bio je sportaš i još veći umjetnik. Bio je najveći frajer u razredu punom frajera. Bio je prikrivena ranjiva duša i više od svega, bio je prijatelj. Prijatelj brži od poziva u pomoć. Pamtim kako me je, grcajući u suzama, zgrabio u grčeviti zagrljaj nakon što mi se ispriječio na ruti trčanja, desetak dana nakon smrti moga miloga tate i njegovog imenjaka. Svi koji su ga poznavali lako su mogli prodrijeti pod masku elitnoga frajera, koju je svojski nosio gotovo na svakome koraku, a pod kojom je tako snažno isijavao suosjećanjem i nezadovoljstvom nevoljama u svijetu stradanja.

Višak pameti i manjak iskustva pogubna su kombinacija i u puno zdravijim sredinama negoli je u dane rata bila ova naša zadarska. Našega Domagoja koštale su života. Preranoj smrti unatoč, postigao je više od mnogih koji su namaknuli tri puta više ljeta.

Prije više od tri desetljeća dogovorili smo se napraviti zajednički strip. Negdje drugdje prijatelju… negdje drugdje… gdje nema tuge, bola i straha… i gdje se baš sva stvorenja bude kao milosrdni divovi.”