ŠIME BAJLO ŠOJIN Sjećanje na vrijeme kada je biciklizam u Zadru bio sport broj 1, a on prvak bivše države

Akcija “Veliko srce zadarskog sporta – Mladen Malik Barba” već tradicionalno nije samo plemeniti čin, nego i prilika za mnoge srdačne susrete sportaša i sportskih djelatnika, koji se tijekom godine iz objektivnih okolnosti rijetko susreću. Prošle godine posebno nas je razveselio susret sa Šimom Bajlom, legendarnim zadarskim biciklistom, koji je i u 87. godini života iznimno vitalan i aktivan. Tako se i ovom prilikom do Branimirove obale dovezao biciklom u društvu supruge Mirele.

– To je za mene normalno, na bicikli sam od pete-šeste godine – kaže barba Šime, a Mirela ga podsjeća na jednu uspomenu iz djetinjstva.

– Sa šest godina je vozio svoju sestru na maloj bicikli od Zadra do Zatona, mama je išla uz njih, ali već tada je bio pravi biciklist. Tako je sve krenulo.

Šimina ljubav prema biciklizmu razvila se potom kroz školske dane.

– Bilo je tada u arbanaškoj školi mnogo ljudi koji su kasnije ostavili velik trag u sportu, spomenut ću samo Pina Giergiju i Tomu Bašića. Ja sam nekako u biciklizmu odskakao od ostalih i tako sam to prihvatio.

Biciklizam je, inače, u to vrijeme u Zadru bio jedan od najpopularnijih sportova.

– Ta tradicija je ostala još od vremena Italije pa se nastavila i nakon Drugog svjetskog rata. Početkom pedesetih godina je bila sjajna trojka Josip Bajlo, Miro Bajlo i Mario Stipčević, svi 1931. godište, koji su dominirali u Jugoslaviji. Tada sam i ja počeo trenirati.

Već 1955., sa 16 godina, Šime je prvi put bio omladinski prvak Jugoslavije, a isti je uspjeh ponovio i 1956. te 1958., dok je 1957. bio treći.

– Dobro se sjećam tih godina. Prvu titulu osvojio sam tako što sam bio treći na utrci Rijeka – Pula i drugi na relaciji Novi Sad – Batajnica – Novi Sad te sam ukupno osvojio prvo mjesto. Te 1957., kada nisam osvojio, imali smo jedan pad na utrci u Ljubljani pa su prva dvojica odmakli i nismo ih mogli stići.

Najveći uspjeh u karijeri svakako je seniorski naslov prvaka Jugoslavije osvojen 1963. godine.

– Vozile su se tri utrke. Na prvoj, mislim u Zagrebu, bio sam drugi, a na drugoj kružnoj u Beogradu sam pobijedio i tu sam već bodovno odmakao konkurentima pa je treća u Sarajevu bila praktički formalnost. Bilo je tu još odličnih rezultata, primjerice prvo i dva druga mjesta na Memorijalu Vida Ročića Zagreb – Rijeka, a dobro se sjećam i utrke Subotica – Beograd 1957., kada sam s 18 godina pobijedio tadašnju legendu Ivana Levačića.

Titula državnog prvaka promovirala je Šimu u jednog od najvećih zadarskih sportaša svog vremena, a i biciklista uopće.

– Vicko Zaninović, poznati zadarski novinar, organizirao je 1957. anketu za najboljeg sportaša godine u Zadru, a ja sam završio na prvom mjestu ispred Pina Giergie i Josipa Skoblara. Zadrani su jako voljeli biciklizam, bilo je tu još mnogo uspješnih ljudi, recimo, 1952. je Marija Kalmeta također bila prvakinja Jugoslavije. Kad bi se vozile kružne trke oko Zadra, cilj je bio kod zgrade peglice, a sve okolo je bilo krcato ljudi.

Zanimljiva crtica je i kako je Šime bio i član beogradskog Partizana.

– Nakon što sam odslužio vojni rok u Skoplju, u centru za obuku vozača, trebao sam ići negdje u prekomandu, a prije toga sam pisao zamolbu biciklističkom savezu u Beograd da me pošalju negdje gdje je biciklistički centar. Na kraju su me poslali u Beograd, gdje su postojala četiri kluba, a ja sam tada vozio za Partizan, čiji je predsjednik bio Franjo Tuđman.

A sjeća se barba Šime i svoje prve utrke, koja je bila vrlo specifična.

– Bila je to takozvana trka puževa, u organizaciji škole, a održavala se kod Pet bunara. Pobjednik je bio onaj koji posljednji stigne do cilja, s tim da nisi smio dodirnuti zemlju, jer bi bio diskvalificiran. Ključno je bilo držati ravnotežu. Pred kraj trke jedan je Arbanas ostao iza mene, mislio sam da je gotovo, ali je onda i on dotaknuo tlo i ja sam pobijedio.

Bila su to neka druga vremena, neusporediva s današnjicom.

– Prvu biciklu mi je kupio pokojni stric, a prije toga smo po susjedstvu skupljali dijelove i sklapali ih sami. Jedne godine, kada smo pokojni Bumba i ja išli u Milano na utrku, kupili smo tamo pakne za kočnice. Do tada smo kočnice pravili od ostataka starih automobilskih guma. Kada smo se vratili kući, prijatelji su nas gledali kao da smo kupili auto – prisjeća se Šime, koji biciklu u na kojoj je bio prvak Jugoslavije još uvijek čuva u svom domu.

Karijeru je Šime okončao 1966., ali ljubav prema biciklizmu ostala je sve do danas.

– On je jedini sportaš koji i dalje u ovim godinama ima svoj sport. Non-stop vozi – zaključuje supruga Mirela.