KOSTOV / CUPAĆ ZA POVIJEST Nisu osvojili veliku medalju, ali jesu srce cijelog sportskog svijeta

Vrhunski sport je takav da mnogi veliki sportaši kroz čitave karijere ne uspiju ostvariti jedan od najvećih snova – osvojiti medalju na velikom natjecanju. Premda su godinama u svjetskom vrhu i ponekad im za ostvarenje tog cilja nedostaje samo mrvica sreće. Kao što je, primjerice, nedostajala zadarskim jedriličarima Pavlu Kostovu i Petru Cupaću na Europskom prvenstvu klase 49er na talijanskom jezeru Garda 2012., kada su doslovno nadomak cilja morali odraditi kazneni okret i s trećeg pali na konačno četvrto mjesto, piše Povijest zadarskog sporta.

Nastupili su Pavle i Petar zajedno na devet svjetskih i 10 europskih prvenstava te trima Olimpijskim igrama (Peking 2008., London 2012., Rio 2016., a Petar još i u Ateni 2004. s Tomislavom Bašićem). Gotovo čitavo desetljeće jedrili su uz bok najboljima, iako nisu imali ni približno uvjete kao oni.

– Ostvarili smo puno, ali mogli smo i više. Za to nam je nedostajalo otputovati negdje i trenirati s našim kolegama koji su nas često pozivali na takva okupljanja. Međutim, nismo imali novca pa smo ostali kući. A konkurencija na treningu je u ovom sportu vrlo važna. Više vrijedi 15 dana treninga s nekom posadom nego pola godine “gluvarenja” po Zadarskom kanalu. Ovako, bili smo i ostali sami svoji majstori – kazali su jednom prigodom za Zadarski list.

No, ljepota sporta je u tome i što nije uvijek sve u rezultatu. Prije svega, Petru i Pavlu jedrenje je donijelo mnogo sportskog i životnog zadovoljstva, novih iskustava i prijateljstava, ali i jedan trenutak po kojemu će ostati zauvijek zapisani u povijesti olimpijskih igara, a time i svjetskog sporta. Bilo je to 17. kolovoza 2008., posljednjeg dana natjecanja za klasu 49er na OI u Pekingu, kada je na regatno polje izišlo samo najboljih 10 u borbi za medalje. A onda drama – dotad vodećoj danskoj posadi Jonas Warrer / Martin Kirketerp Ibsen na zagrijavanju prije starta puknuo je jarbol.

Krenula je filmska utrka s vremenom, koja je započela iz novinarskog centra, gdje je glasnogovornik danskog jedriličarskog saveza, preko Zrinke Grancarić, tadašnje glasnogovornice HJS-a (naravno, također Zadranke), zamolio Kostova i Cupaća za posudbu broda. Bio je to jedini način da danska posada nastupi u finalnom plovu.

– Naravno da smo bez razmišljanja to učinili. Kada je dat znak za start regate, mi smo im još pomagali podizati jedra, tako da su oni na start stigli doslovno pet sekundi prije predviđenog roka. Na koncu su dobro odjedrili i osvojili zlatnu medalju, a da nisu startali, ostali bi bez medalje na četvrtom mjestu – ispričao je kasnije Cupać.

Kostov je u podcastu Brudet TV otkrio i simpatičnu pozadinu te priče:

– Bili smo najmlađi u klasi i nakon svega godinu dana jedrenja uspjeli smo doći na OI, što je malo kome uspjelo. Kada je došla posljednja večer, a kako se nismo plasirali u Medal Race, izišli smo malo vani da se opustimo. Tako je sutradan, kada su svi ostali već spakirali svoje brodove za put kući, naš brod ostao jedini kompletan ispred marine. Svašta se tu još poklopilo i tako su Danci u našem brodu odjedrili do zlata.

Taj je potez itekako odjeknuo sportskim svijetom pa su Petar i Pavle, s trenerom Ivanom Bulajom, krajem 2008. dobili prestižnu nagradu Pierre de Coubertin Međunarodnog fair play odbora.

– Kada smo na dodjeli vidjeli koliko se malo tih priznanja dodjeljuje, shvatili smo njegovu pravu veličinu. To priznanje ne možeš osvojiti, nego zaslužiti i eto, kad već nismo osvojili medalju, lijepo je da možemo biti ponosni na takvo nešto.

I vjerojatno je baš ta nagrada, po kojoj će ostati najviše zapamćeni, najbolja slika onoga što Petar i Pavle jesu – veliki sportaši, a još veći ljudi.