IVAN NINČEVIĆ Od OŠ Smiljevac, preko Pomorske i Mocira do svjetskih rukometnih visina

”Kada sam sa Zadrom 2005. ispao iz Prve lige, otišao sam u drugu njemačku ligu. Išao sam za nikakav ugovor, ali želio sam pokušati igrati na višoj razini. Bio sam spreman, ako ne bude išlo, vratiti se kući, završiti s rukometom i upisati neki studij.”

A ne da tada nije završio, nego je nakon toga Ivan Ninčević ostvario karijeru za pamćenje. Kruna je, kako je sam jednom prilikom kazao, bila bronca na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. osvojena baš na današnji dan. Hrvatska je tog 12. kolovoza u susretu za treće mjesto nadigrala Mađarsku 33:26, nakon što je u polufinalu poražena od Francuske. Ostao je tada dijelom gorak okus, jer su svi sanjali zlato, no i ta bronca je s vremenom zasjala punim sjajem, piše Povijest zadarskog sporta.

– Uvijek je teško kada izgubiš u polufinalu, ali smo uoči utakmice za broncu rekli sebi: “Idemo uzeti medalju.” Ona je važna za dio igrača koji više neće imati priliku nastupiti na Olimpijskim igrama i bila bi prava šteta da smo se kući vratili praznih ruku. To nismo htjeli dopustiti i zato smo “razbili” Mađare.

Osvojio je zadarski “killer” s reprezentacijom četiri medalje na velikim natjecanjima, uz spomenutu još i dvije bronce s Europskog prvenstva 2012. i SP-a 2013. te ono svjetsko srebro iz Zagreba 2009.

– Bio sam dio velike generacije hrvatskog rukometa i na to sam ponosan. Nekad sam igrao više, nekad manje, ali kad god su me zvali rado sam se odazivao. Za reprezentaciju sam uvijek igrao s puno emocija i nacionalnog naboja.

Od osnovnoškolskih dana na Smiljevcu i profesorice Darinke Kotlar, gdje se prvi put susreo s rukometom pa Pomorske škole i legendarnog Žarka “Đerija” Jakšića, koji ga je usmjerio u taj sport, preko Mocira i RK Zadar koji mu je, kako sam kaže, “u rukometnom smislu sve dao”, Ivanov put do svjetskih visina doista je vrijedan divljenja i uzora mladim sportašima.