KREŠINO OLIMPIJSKO SREBRO 1976. “Prije polufinala sa SSSR-om utrkivali smo se po montrealskim ulicama”

Legendarni Krešimir Ćosić s jednim zlatnim i dva srebrna odličja najuspješniji je zadarski olimpijac u povijesti. Jedno od ta dva srebra osvojio je na današnji dan, 27. srpnja 1976. godine na Olimpijskim igrama u Montrealu, piše Povijest zadarskog sporta.

Jugoslavija je u skupini bez većih problema pobijedila prvo Portoriko pa Čehoslovačku, a nakon poraza od SAD-a, u izravnom dvoboju za plasman u polufinale bila je bolja od Italije s 88:87. Koš za pobjedu zabio je Zoran Moka Slavnić dvije sekunde prije kraja i to nakon zaostatka od 16 poena na poluvremenu.

Inače, Amerikanci su godinu-dvije unaprijed pokupovali ulaznice za finale, nadajući se revanšu protiv SSSR-a, koji ih je za jedan poen porazio u kontroverznom finalu u Münchenu 1972., nakon čega su čak odbili primiti srebrne medalje. No, Krešo i suigrači imali su drugačije planove i pobjedom u polufinalu protiv SSSR-a 89:84 izborili veliko finale. Ćosić je na toj utakmici zabio 20 poena, a Dragan Kićanović 27.

“Uoči utakmice protiv SSSR-a dobro smo se zamislili i nabrusili na borbu. A ona je počela već u autobusima. Njihov trener Kondrašin smatrao je da bi bilo psihološki dobro da oni prvi stignu do dvorane, a mi smo potpalili svoga šofera, iz čega se izrodila jurnjava i pretjecanje po montrealskim ulicama. Dobili smo koridu i ušli u dvoranu odlično raspoloženi”, zapisao je između ostaloga Krešo u svojoj autobiografiji.

U finalu su ipak slavili mlađahni Amerikanci rezultatom 95:74.

“Startali smo s jednim nimalo zanemarivim minusom. Imali smo ustaljen ritam spavanja da bismo mogli igrati rano popodne, ali sad je trebalo spavati poslijepodne, a igrati uvečer. Dan prije odigrali smo maksimalno iscrpljujuću utakmicu sa SSSR-om, a Amerikanci su igrali protiv Kanađana u dva popodne i prilično lako prošli te se odmorili i pripremili za finale.

Zbog toga smo nedopustivo loše započeli. Oni su bili svježi, startali su i igrali brzo, silovito i oštro, dok smo mi još bili uspavani. Trgnuli se jesmo, no bilo je nemoguće uhvatiti i slijediti njihov ritam igre. Bio sam otprije ozlijeđen i bandažiran, a brzo se ozlijedio i Slavnić pa smo ostali bez glavnoga kreatora igre. U prvom smo se poluvremenu još nekako držali, ali u drugom smo sasvim pali. Čim smo izgubili ritam, oni bi hvatali loptu i jurili u kontranapad.

Nije nam pomoglo naše daleko veće iskustvo, jer su oni mahom bili dvadesetogodišnjaci. Izgubili smo 74:95. Ukratko, ni koncepcijski ni igrački nismo bili dorasli zlatnoj medalji. Bila nam je dovoljna srebrna, drugi put. Iako su Amerikanci košarci dali nezapamćen publicitet – nadajući se velikom finalu sa starim suparnikom SSSR-om, jedinom košarkaškom velesilom koju su do tada priznavali – sad su morali prihvatiti i priznati i nas.”