KAD SE MALE RUKE SLOŽE Dvije paralelne priče o entuzijazmu i volonterstvu koje vraćaju vjeru u sport

Unutar niti 10 kilometara udaljenosti ovih se dana na zadarskom području paralelno odvijaju dvije priče, koje nas vraćaju u neka prošla, romantičarska vremena sporta, kada su entuzijazam, ljubav i zajedništvo imali veći značaj od financija, biznisa i beskompromisne utrke za rezultatima, kakva prevladava danas.

Dvije priče koje su, premda različite, u načelu toliko slične, jer ih objedinjuje volonterstvo i želja ljudi da zajedničkim snagama naprave nešto za dobrobit zajednice u kojoj žive. I svatko daje dio sebe u okvirima u kojima može, netko financijski, netko u materijalu, netko znanjem ili radom, netko i samo moralnom podrškom, ali svi s istim ciljem. A kad se male ruke slože, sve se može.

Pa se tako u središtu Zadra ovih dana obnavljaju Jazine, Hram košarke, kojega su godine, a još i više neodržavanje, doveli u stanje da ga se mnogi srame, zaboravljajući koliko je ta obična mala dvoranica dala ovome gradu. I mogla bi dati još puno, jer zašto budućim generacijama uskratiti nešto takvo posebno i jedinstveno.

I nije tu uopće pitanje igranja Zadra u Jazinama ili na Višnjiku. Pitanje je očuvanja vlastite povijesti i identiteta grada, kako bi se na njoj mogla graditi bolja i ljepša budućnost. Zadar u Krešinom domu, uvijek i svakako. Ali Jazine kao obnovljeni Hram, koji će služiti mnogim drugim klubovima, mladim košarkašima, možda i institucijama poput Muzeja zadarske košarke pa onda i jednom ili dvaput godišnje ugostiti i svoju najveću ljubav evocirajući neka slavna vremena – zašto ne?

Istovremeno, praktički na samom ulazu u grad, koji jest poznat po nadimku Grad košarke, ali kojega je u svijetu najmanje jednako toliko proslavio i nogomet, rađa se i jedna posebna nogometna priča. U gradu koji je, nažalost, nogomet i nogometnu infrastrukturu zanemario do sramotne mjere, skupina je ljudi odlučila vlastitim snagama sagraditi stadion.

Hoćemo li ga u konačnici klasificirati kao igralište, sportski centar ili stadion, sasvim je nebitno, jer s obzirom na okolnosti djelovanja, ono predstavlja doista jedinstveni sportsko-infrastrukturni podvig u Hrvatskoj pa i šire. Jer kako drugačije opisati nešto takvo, što nastaje bez ijednog centa javnih sredstava, kao što to ovih dana u Murvici niče Sportski centar Miro Surać.

Kada su u Nogometnom klubu Abeceda kretali u tu priču, ni sami nisu vjerovali koje dimenzije ona može poprimiti. A onda, korak po korak, malo igralište pa veliko igralište pa zgradica sa svlačionicama, klupskim prostorijama i ostalim zadržajima pa tribina… Sve isključivo vlastitim sredstvima i uz podršku prijatelja, entuzijasta i volontera. Danas-sutra tu će se nogometom baviti na stotine i tisuće djece od kojih će, tko zna, možda netko opet proslaviti svoj grad.

I nemoguće je pritom ne zapitati se koji bi bio domet takvih projekata kada bi, osim od strane sportskih entuzijasta, bili (snažnije) podržani i od strane lokalne samouprave. Svakako, neka negdje u bespućima javnog prostora ostane zapisano da su svaka lopata pijeska, svaki valjak boje i svaki mali i veliki napor kojega ovih dana, tjedana i mjeseci ulažu ti sportski fanatici u Jazinama i u Murvici, bili kamen temeljac jedne nove lijepe zadarske sportske priče.