JURICA ŽUŽA: “Suradnja s Aleksandrom Sekulićem je vrhunska, neću žuriti u cipele glavnoga trenera”

Nakon bogate igračke karijere, koja je trajala punih 20 profesionalnih sezona, Jurica Žuža odmah se otisnuo u trenerske vode. Bilo je to 2016. u Lietkabelisu, u kojemu je i završio s “loptanjem” i odmah uskočio u odijelo pomoćnog trenera. I nije to bilo nikakvo iznenađenje, jer je sklonosti ka tom poslu iskazivao još i ranije tijekom karijere.

– Mogu reći da sam o tome počeo razmišljati dok sam igrao u Ukrajini kod trenera Zvezdana Mitrovića tamo još 2009. i taj interes nastavio se razvijati u Tofašu u sezoni 2011./12. Tada sam počeo povezivati neke stvari koje su mi ostale iz vremena rada sa Željkom Obradovićem u Panathinaikosu, što je bilo neprocjenjivo iskustvo u svakom pogledu. Ali baš sam u Tofašu najviše raspravljao o tim stvarima s trenerom Nihatom Izićem. On je primijetio da me to zanima mnogo više nego većinu ostalih igrača i rekao da bi se mogao okušati kao trener kada završim. Tako je na kraju i bilo – počinje svoju priču Žuža.

Prvi trener kojemu je bio pomoćnik bio je Kazys Maksvytis, s kojim je već u prvoj trenerskoj sezoni u Lietkabelisu došao do finala prvenstva i kupa Litve, gdje nije bilo šanse protiv neprikosnovenog Žalgirisa. Litavski stručnjak potom je otišao u Neptunas i povukao Zadranina sa sobom. Tamo je Žuža prvi put vodio momčad kao glavni trener.

– Tamo smo bili dvije pune sezone, nakon čega je on dobio ponudu ruske Parme i zvao me, ali odlučio sam tada ostati u Neptunasu. Kasnije te sezone je naš prvi trener dobio otkaz i ja sam četiri utakmice bio u ulozi glavnoga, između ostaloga i na završnom turniru kupa. A onda je došla korona.

Uslijedio je povratak kući i čekanje, da bi jedan slučajan susret otvorio posve novu životnu perspektivu. Bilo je to u ljeto 2021.

– Trener Aleksander Sekulić ljetovao je s obitelji u Posedarju i našli smo se na kavi. Naše poznanstvo datira još iz vremena dok sam igrao za Panathinaikos. Kako su Jaka Lakovič i on kumovi, dolazio je nekoliko puta godišnje u Atenu gledati Željkove treninge i tako smo se upoznali. Pričao mi je kako su mu u Nymburku ponudili nastavak suradnje, a ja sam mu onako pola kroz šalu rekao ako mu zatreba pomoćnik da se javi.

Nedugo zatim uslijedio je i poziv.

– Dan prije razgovarao sam s Jakom Lakovičem koji me htio dovesti u njemački Ulm, ali mi je rekao da sačekam i da će me zvati Saša (Sekulićev nadimak, op.a.). Tako je i bilo, sljedeće jutro zazvonio mi je mobitel i počela je Sašina i moja suradnja koja traje i dan danas.

U Nymburku su te sezone osvojili prvenstvo Češke te igrali finale kupa. Imali su ugovor još godinu dana, ali onda je stigla ponuda iz Krasnodara. U Lokomotivu Kuban proveli su posljednje dvije sezone.

– Prva sezona bila je odlična, jer je Loko nakon 13 godina došao do bilo kakvog finala. U polufinalu VTB lige smo izbacili CSKA i to u sedmoj utakmici u Moskvi nakon produžetka. Bila je to zaista nevjerojatna serija. U finalu je bolji bio Uniks. U obje sezone se od nas, osim rezultata, tražio i razvoj domaćih, ruskih igrača i na tom polju smo isto odradili dobar posao. Ove sezone smo došli do polufinala i ponovno izgubili od Uniksa i to u majstorici.

Rezultati su bili jako dobri, ugovor važeći još godinu dana, ali je ipak došlo do razlaza.

– Ništa nije upućivalo na to, sve je išlo po planu i programu, ali nekakav splet okolnosti i predsjednik koji je tako odlučio doveo je do prekida suradnje. Oni su čak htjeli da ja ostanem, ali za mene to nije bila opcija. Odlučio sam da, ako ide Saša, idem i ja.

Suradnja je to koja je s godinama prerasla i u prijateljstvo.

– O tom čovjeku i našoj suradnji mogu reći samo sve najbolje. Osim što je odličan trener je i vrhunska osoba. Jako je zahtjevan na profesionalnom planu, traži dosta i od igrača i od pomoćnika, a meni je u mnogo pogleda otvorio oči. Ima veliko iskustvo rada sa vrhunskim trenerima, od Džikića, Maljkovića, Kokoškova, Zdovca… i od njega sam jako puno naučio.

Suradnja s aktualnim slovenskim izbornikom će se sigurno i nastaviti.

– U kontaktu smo gotovo svakodnevno. Koliko god mi je krivo što smo otišli iz Rusije, dobro je što mi se otvorila prilika da radim na nekim drugim stvarima za koje tijekom sezone jednostavno nemam vremena. Osim toga, imam više vremena i za obitelj, što mi je najvažnije. Što se novog angažmana tiče, čekamo pa ćemo vidjeti što će se otvoriti.

Bilo je i nekih poziva i ponuda za mjesto glavnog trenera, ali Žuža se na taj korak još nije odlučio.

– Negdje u dubini sebe razmišljam o tome, ali još uvijek nije vrijeme. Ne želim ići grlom u jagode kao neki bivši igrači, koji su odmah uskočili u cipele prvoga trenera, što nije nimalo jednostavno. Jako je puno kompleksnih situacija i često to nije dobro završilo. Neću žuriti, ali kad osjetim da je došlo vrijeme, neću dvojiti ni sekunde.

Vratimo se još malo na Rusiju. Kakva je situacija tamo s obzirom na rat u Ukrajini?

– Meni je bilo odlično i ako bi se sutra ponovno ukazala prilika, ne bih dvojio ni minute. VTB liga je prije rata po kvaliteti bila drugo ili treće natjecanje u Europi, a ni danas nimalo ne zaostaje. I dalje su sve to vrlo visoki budžeti za europske okvire, za mnoge i nedostižni, a uvjeti za treniranje su izvanredni. Lokomotiv je organizacijski sigurno jedan od najboljih klubova, ima sve što je potrebno u vrhunskom sportu. Jedini problem nam je bio što, zbog blizine granice, nismo mogli koristiti aerodrom pa smo logistički morali drugačije planirati putovanja, ali što se svega ostaloga tiče, život je tekao normalno.

I već uobičajeno pitanje za kraj: Zadar, hrvatska košarka, koliko se stigne pratiti?

– S obzirom na količinu posla i zahtjevnost VTB lige, tijekom sezone sam po tom pitanju ograničen s vremenom, ali naravno da sve pratim, pogotovo Zadar. Najviše pogledam utakmica Eurolige i španjolskog prvenstva pa ABA ligu i tursku. Zadar je pod trenerom Jusupom napravio zaista dobar posao i zasluženo dominira hrvatskom košarkom. Drago mi je to i zbog trenera i zbog kluba. Ono što mi je posebno žao je što nijedan hrvatski klub iz ovih ili onih razloga ne igra Europu, ali to su već dublje teme koje ne bih sada otvarao. Svakako, mislim da nije dobro da smo se začahurili, a najviše zabrinjava podatak da su sve mlade reprezentativne selekcije ispale u B diviziju. To su stvari kojima se netko mora jako ozbiljno pozabaviti ako mislimo da nam košarka ide naprijed – zaključuje Žuža.