GORAN JOVANČEVIĆ: “Živim za europski Zadar i neću odustati od tog sna dokle god u meni ima žara”

Vaterpolo klub Zadar 1952 u protekloj je sezoni izjednačio svoj najbolji seniorski plasman u klupskoj povijesti, osmo mjesto u prvenstvu Hrvatske. Nije bio daleko ni od boljeg rezultata, ali u konačnici, kada se sve zbroji i oduzme, to je trenutačno neka zadarska vaterpolska realnost. O svemu tome, ali i o planovima pa i snovima za budućnost porazgovarali smo s Goranom Jovančevićem, na papiru glavnim trenerom prve momčadi, a u praksi čovjekom koji je najzaslužniji što VK Zadar već godinama, ne samo da opstaje na ovoj razini, već je, unatoč svim poteškoćama s kojima se susreće, jedan ozbiljan i vrlo dobro uređen klub.

Kada podvučete crtu nakon sezone 2023./24. jeste li zadovoljni?

– Očekivanja prije početka sezone nisu bila prevelika, jer se momčad, kao i svake godine, zbog objektivnih okolnosti, slagala u posljednji trenutak. A kada je tako, onda je prvenstveni cilj da sezona prođe sa što manje oscilacija. No, u ovom slučaju se već nakon prvih utakmica vidjelo da ima nešto u ovoj momčadi i da su novopridošli igrači donijeli i kvalitetu i energiju te da su svojim pozitivnim stavom podigli i sve ostale. Stvorila se dobra kemija i tijekom sezone smo pokazali da se možemo boriti i protiv jačih momčadi – u uvodu će Jovančević.

Možda najbolja slika toga bila je utakmica protiv Primorca iz Kotora, kasnijeg prvaka Crne Gore.

– Tu smo tri četvrtine bili više nego ravnopravan takmac, da bi na kraju njihova kvaliteta i duža klupa ipak presudila. Ali bilo je još vrlo dobrih utakmica, primjerice protiv Mladosti, gdje smo tri četvrtine bili u vodstvu, tako da na kraju mogu reći da mi je žao što nismo napravili i korak dalje. Ipak, da bi pobjeđivali u takvim utakmicama treba još nešto više. To je proces koji traje i jednostavno treba igrati što više takvih utakmica i biti blizu da bi se konačno došlo i do pobjede. Osim toga, tijekom cijele ove sezone smo imali i mnogo pehova. Mislim da doslovno nijednu utakmicu nismo odigrali u najjačem sastavu, ali i to je sport.

VK Zadar 1952 u kontinuitetu je prvoligaš od 2016. godine, ali nikada nije bio iznad plasmana ostvarenog ove sezone. Što je potrebno za iskorak, primjerice, među četiri ili barem šest najboljih momčadi u Hrvatskoj.

– Odgovor je vrlo jednostavan – novac, odnosno mogućnost da se osiguraju igrači koji će biti cijelo vrijeme u Zadru i na taj način trenirati svaki dan zajedno, što kod nas trenutačno nije slučaj. Imamo dobar domaći kadar, ali ga jednostavno moramo malo pojačati s igračima koji će donijeti dodatnu kvalitetu, a da pritom ostane fokus na našim, zadarskim igračima. Jer jedino na takav način ima smisla graditi klub koji će jednog dana zaplivati i u europskim bazenima.

Izvan hrvatskih bazena za sada je doseg druga regionalna liga, gdje je Zadar ove sezone bio sedmi.

– To je kvalitetno natjecanje i znači napredak za sve te mogućnost susretanja drugačijih škola vaterpola. Iako sve te škole potiču iz bivše države, ipak se razlikuju pa je napredak mladih u takvim ligama zagarantiran.

Već godinama VK Zadar 1952 ima jedan od najboljih omladinskih pogona u Hrvatskoj. Nerijetke su i medalje sa državnih prvenstava. Koliko tih igrača na kraju dolazi do seniora?

– Najbolji, odnosno najuporniji igrači iz omladinskog dolaze do seniora, tako da mi svake godine u vatru ubacujemo mlade. Prošle godine značajnije minute počeo je dobivati Arijan Raci, ove sezone Ante i Luka Donđivić, Livio Antić, Roko Markulin, a tu je s njima i sigurno će biti Karlo Ražov. Također, očekuje se i od Karla Kulišića i Tonija Galušića da se uključe u rad prve momčadi. Bili su oni i do sada tu, ali mislim da sljedeća godina mora biti i njihova afirmacija.

Jedan ste od rijetkih sportskih djelatnika koji se ne libi pričati o financijama. Možemo li znati koliki je proračun VK Zadar za prvu momčad i kakva je usporedba s drugim klubovima u Hrvatskoj?

– Vjerojatno najmanji. Možemo govoriti da se vrti oko 30-ak tisuća eura.

U kolikoj mjeri je klub ovisan o gradskom proračunu? Ima li tu prostora za napredak? Kakva su izdvajanja drugih gradova?

– Sigurno je da gradski proračun uvjetuje razvoj svakog kluba i to je kamen temeljac opstanka svih klubova. Proračun Grada Zadra za sport bi po mom mišljenju trebao biti veći, pri čemu nisam samo orijentiran na vaterpolo, nego na ukupni sport u našem gradu – kaže Jovančević pa dodaje:

– Kada pojedinci u najezdi informacija donose zaključke na bazi osobnih spoznaja, koje su u velikoj mjeri paušalne, jer ne poznaju situaciju i olako prozivaju i pronalaze krivce ne mogu da se ne dotaknem jedne stvari koja upada u oči. U našem gradu imamo košarku, kao perjanicu grada, a koja teško može ići u korak s ostalim konkurentima iz regije, dok za Europu da i ne govorim. S druge strane, vaterpolo je također u prvoj hrvatskoj ligi i to s budžetom koji je i za hrvatske prilike malen. Imamo, primjerice, odbojku i rukomet, koji po mom skromnom mišljenju isto tako moraju biti prvoligaši, ali to nije moguće u trenutnoj situaciji. U nogomet neću ulaziti, jer je to pak posebna priča, no zapitajmo se ima li još koji grad veličine Zadra, a da nema nogometnog prvoligaša. Da se razumijemo, u Gradu ima ljudi koji se za sport bore na dnevnoj razini i na sve načine pokušavaju da se sport izdigne iz trenutne situacije, ali često ostaju usamljeni, jer i sami klubovi često gledaju samo sebe i ne žele sagledati širu sliku. U konačnici i ja sam najčešće sam u svojoj rupi, borim se, pa iz te perspektive pogled ne seže daleko, a o horizontu da i ne govorim.

Istaknuo je Jovančević i jedno ime.

– Snježana Jurinić je pokrenula mnoge inicijative i puno toga dobroga, ali stvar je zapravo jako jednostavna: za nešto postoji određena suma novca i nažalost ne mogu dobiti svi. A i oni koji dobiju viču da je malo, jer im fali puno. Znam kako je to. Većina vaterpolskih klubova u Hrvatskoj dobije veće iznose od nas, mi smo pri samom dnu, ali nije novac iz gradskog proračuna jedini način na koji Grad može utjecati. Ima tu puno načina, samo ne znam postoji li volja da se to i provede. To je posebna tema na koju bi se moglo puno toga reći, jer financiranje sporta od strane Grada nije trošak, kako mnogi na to gledaju pa čak i ljudi koji donose proračun, nego investicija u mlade koji će možda ostati u svom gradu, nastaviti tu živjeti i doprinositi mu, a ne kupovati najčešće kartu u jednom smjeru.

Koliko ljudi je zaposleno u VK Zadar 1952?

– Imamo trojicu stalno zaposlenih i nedostaju nam još barem dva trenera da bismo mogli funkcionirati još bolje i ostvarivati bolje rezultate. U klubu su plaćeni samo treneri i nema plaće za nikoga tko nije direktno uključen u trenažne procese. Za pet trenera godišnje se izdvaja oko 65.000 eura bruto.

Koliko je teško pronaći sponzore u vaterpolu? Na koji način ih pokušavate privući?

– To je pitanje svih pitanja. Ima ljudi koji žele pomoći, najčešće su to prijatelji kluba i naši osobni prijatelji koji žele ostati anonimni. No, iznosi od pojedinačnih sponzora su mali ukoliko imate pogon od sedam natjecateljskih kategorija kao što ga imamo mi. Svaki dan slušam o tome “vi bi trebali napraviti ovo ili ono”, a gotovo nikad ne doživim “napravio sam ovo i pomogao”. Ima i takvih ljudi, ali na žalost ne susreću se svaki dan. Jedna je stvar komentirati sa strane, a potpuno druga uhvatiti se u koštac s problemima. Pa kada vidiš da danas nije bilo dovoljno, nego treba opet i sutra i prekosutra i tako godinama, ponekad se zapitaš dokle tako. Oni koji su to probali znaju o čemu govorim. Svakako, oni koji žele pomoći na bilo koji konkretan način, uvijek su dobrodošli.

Koliko gledatelja u prosjeku prati vaše utakmice? Radite li što po tom pitanju da se malo više popularizira vaterpolo u Zadru?

– Rekao bih od 50 pa do 250 – 300. To je malo, ali kao i na prethodna pitanja ni na ovo odgovor nije jednoznačan. Ipak, mogu priznati da je u ovaj dio uloženo najmanje napora da ti brojevi budu veći i tu naš angažman nije zaslužio prolaznu ocjenu. Pokušat ćemo se sljedeće sezone na tom polju dodatno angažirati i privući što više ljudi na naš bazen.

Kakvi su planovi i aktivnosti za ljeto?

– Od 1. srpnja krećemo s pripremama za sljedeću sezonu. Prijavit ćemo Ljetnu ligu za naše mlađe igrače kako bi, osim treninga, dobili i dozu natjecanja, jer u Ljetnoj ligi igra i dosta starijih igrača koji igraju Prvu ligu što kod nas, što u inozemstvu. Očekuje nas i druga sezona Županijske lige za mlađe kategorije i to je dobra stvar, jer se na taj način nastoji probuditi sve klubove u našoj županiji i djeci omogućiti natjecanja, zajednička druženja te stjecanje novih iskustva i prijateljstva.

Ciljevi za sljedeću sezonu? Kakav Zadar možemo očekivati?

– O ovim stvarima još razgovaramo. Svakako, pripremamo se da sljedeće sezone Zadar bude još bolji. Naravno, uvijek je naglasak na zadarskim igračima, uz pokoje pojačanje koje će nam pomoći u cilju da sutra napadnemo i one za koje mislimo da su nedohvatljivi. Možda je to romantičarski pristup, ali ja za drugačiji način ne znam i nisam siguran da i želim – iskren je Jovančević.

Koliko je vama osobno teško, uz privatni posao kojeg radite, voditi kompletnu klupsku organizaciju i još k tome biti trener prve momčadi? Otkud energija?

– Vaterpolo je moja ljubav od 13. godine koja još uvijek traje i dokle god bude žara, želim biti tu. Praktički svo moje slobodno vrijeme posvećeno je vaterpolu, ako nisam uz bazen, onda sam u krugu u kojem stvaramo nešto za klub. Ludost se ne dobiva na recept, a to je jedna vrsta bolesti za koju postoji i stručno ime, ali ga ja sad neću imenovati. Živim za europski Zadar i neću odustati od tog sna dokle god u meni ima žara.

Jeste li se ikada zapitali što vam to u životu treba?

– Svaki dan postavljam sebi to pitanje, ali čovjek koji nije uporan ne ostvaruje svoje ciljeve. Nije pitanje koliko si puta pao, nego koliko dugo si ostao ležati. Dižem se i padam svaki dan. Svaki dan vodim borbu sam sa sobom na razno razne načine, ali kad vidiš napredak jednog djeteta to te motivira i daje snage za gurati dalje. Koliko god to zvučalo patetično, to je jedina istina sporta bez obzira kako se on zvao. Ljudi u sport ne idu radi novca, već se time bave iz ljubavi, jer sport nije posao, nego poziv – u svom stilu zaključuje trener VK Zadar 1952.