LEGENDARNI NOVINAR PROSLAVIO 80. ROĐENDAN Drago Čulina: “Zadar je meni sve!”

Istinska zadarska ikona, novinarska, sportska, ljudska, veliki gospodin širokoga znanja i još širega srca, barba Drago Čulina, napunio je okruglih 80 godina. Rođen je 10. lipnja 1944., a kao spiker na Radio Zadru, gdje je ostavio najdublji trag, počeo je raditi sa 24 godine. Uz najiskreniju čestitku povodom jubilarnog rođendana osjetili smo potrebu i da ga priupitamo nekoliko jednostavnih pitanja koji svjedoče o njegovoj bogatoj karijeri, ali i o Zadru kakav je nekada bio.

Koliko ste godina u novinarstvu? Gdje ste sve radili?

– U novinarstvu sam bio cijeli radni vijek. Svih 40 godina u stalnom radnom odnosu, godinu u honorarnom prije zaposlenja i u povremenoj suradnji desetak godina nakon odlaska u mirovinu. Sveukupno znači, zaokružio sam pola stoljeća druženja s novinarstvom različitih oblika i u raznim medijima – kaže nam barba Drago, koji je cijelo vrijeme radio na radiju i televiziji.

– I to u manje-više svim formatima i oblicima rada, od suradničkih, reporterskih, komentatorskih i uredničkih, odnosno glavno-uredničkih. Kuće moga rada su RTZ, istodobno Radio Zadar i RTV Zagreb (HRT), ali paralelno, gotovo dva desetljeća, također Drugi program njemačke televizije, ZDF i Treći program francuske televizije, France 3. Za osmogodišnjeg rada u Glasu Njemačke, Deutsche Welle u Koelnu, uz honorarni, ali stalni posao dopisnika HRT-a, paralelno, također stalno, bio sam i dopisnik iz Njemačke i pisanog medija (Slobodne Dalmacije).  Pokrivao sam sve, od politike do sporta, a držeći se gnome – novinari su univerzalne neznalice, nikad se nisam opredijelio pa ni specijalizirao za bilo koje područje. Tako ni u čemu nisam ostavio dublji trag, ali to mi nikad i nije bila želja jer sam mislio, a to mislim i sad – da je bolje vjerno opisivati događaje nego ih analizirati i izigravati “stručnjaka” za sve.

Možete li nam nabrojati nekoliko najdražih utakmica koje ste prenosili?

– Najdraža mi je utakmica ona famozna, nogometna, između Zadra i Zagreba, odigrana pred desetak tisuća gledatelja na Stanovima. Zadar se tada, na rijetko dramatičan način, ostvarenim rezultatom plasirao u jedinstvenu jugoslavensku Drugu ligu. Među košarkaškim utakmicama zanimljive su bile sve u Jazinama između Zadra i Crvene Zvezde, odnosno Partizana, Jugoplastike, Bosne, Olimpije ili Lokomotive (Cibone) u kojima je slavio domaćin, ali ne samo zbog kvalitete, nego puno više zbog navijača i jedinstvenog ozračja što su ga stvarali.

A nekoliko intervjua tijekom karijere koji su Vam najviše ostali u sjećanju?

– Iako je od tada proteklo 55 godina, ne mogu zaboraviti razgovor s legendarnim Vicom Vukovom u mojoj zabavno glazbenoj emisiji na Radio Zadru. Bio je to početak moga bavljenja novinarstvom. Kao svi početnici, ili ljudi krhka znanja i ja sam mislio da sam pametniji od svakoga. Posebno kad sam još doživio da Vice, bez otezanja, prihvati moj poziv, htjedoh i njemu pokazati koja sam ja to discjokejsko moderatorska faca. Nakon što sam tehničaru dao znak za početak snimanja, pozdravih ga uz uvod o “druženju u studiju utorkom”, on me ispravi i kaže: “Mislite, srijedom?”

Tek tada mu otkrivam da emisiju snimamo, a on kaže: “Momče, gdje su Vam pitanja? Nemate ih. Evo, ostavit ću Vam malo vremena da se pripremite, da napišete pitanja. Ako Vam odgovara, vidimo se u petak u 11, a ja odlazim u Šibenik vidjeti ćaću. Vratio se u petak kako je rekao. Ulazeći u studio pokazujem mu ispisana pitanja i dajem mu jedan primjerak. Ali, on kaže: “Ne mladiću, meni ne trebaju pitanja – nego Vama. Znate, meni je puna kapa tih, nazovi novinara, velikih znalaca, koji ne znaju što bi pa pitaju prvo što im padne napamet i to sve na moju štetu.

Odradili smo tu emisiju. Bila je izvrsna, a ja sam se od tada za svaki razgovor pripremao kao da pišem znanstveni rad. Srećom, bilo je to na početku moga novinarskog puta. Da nije bilo Vice, vjerojatno bih i ja bio jedan od onih novinara koji samo trkeljaju i na gluposti troše vrijeme slušatelja ili gledatelja. I još nešto, Vice i ja smo postali prijatelji pa i suradnici jer sam bio voditelj nekih programa na kojima je on nastupao.

I drugi intervju je vezan za Zadar, ali ovaj put za Radio Zagreb.

– Vodio sam ga u zadarskom hotelu Barbara krajem osamdesetih godina s njemačkim ministrom vanjskih poslova, vicekancelarom Dietrichom Genscherom. Tad mi je otkrio novi termin za ugodnije političke susrete na visokoj prijateljskoj razini. Rekao je kako su on i njegov  jugoslavenski kolega, Budimir Lončar, na Kornatima imali radni susret, radni ručak i radno kupanje. Radno kupanje – termin koji se do tada nikad nigdje nije čuo.

To su bile ugodne situacije, ali bilo je i neugodnih.

– Primjerice, razgovor s njemačkim socijaldemokratskim ideologom Carstenom Voightom. Dogovorili smo termin za jedan petak u 14 sati u Bonnu. Moj snimateljski tim i ja nacrtali smo se u točno vrijeme na točnom mjestu, a i Herr Voight je tu, ali kaže: “Gospodine, žao mi je, sada ipak nemam vremena. Mogu Vas primiti u Berlinu i to sutra na ovoj adresi u 10 sati, reče i pruži mi “seine Visitenkarte”. Pitao sam: “Gospodine Carsten, meni je dovoljno ukupno pet minuta Vašeg vremena. Evo, moja ekipa je spremna. Samo da uzmem mikrofon i krećemo.” Veliki ideolog međutim, nemilosrdno reče: “Sutra, Berlin, deset sati”. Ej, Berlin! 600 kilometara za intervju od par minuta ili bar izjavu od dvadesetak sekunda! Glupo. Najradije bih mu se zahvalio, ali, prilog je naručen i ja ga moram zgotoviti. Letim u Berlin. Tamo me čeka berlinski tv-tim. Gospodin nas dočekuje u kratkim hlačama i potkošulji s papučama na nogama. Pruža ruku. Ja se samo naklonim, ali ne prihvaćam rukovanje. On, dok snimatelji slike i tona namještaju kamere opali tiradu po hrvatskom predsjedniku, Franji Tuđmanu. A, ja: “Vrlo poštovani gospodine, ne zanima me Vaše mišljenje o našem predsjedniku pa bih Vas molio da budete ekonomični s mojim vremenom. Točno sam Vam rekao na koje pitanje želim odgovor. Samo to – i ništa više. Izvolite!” Veliki političar je odgovorio. Bez likovanja u glasu, za razliku od pokušaja na početku dok je još mislio da može držati lekcije političarima i novinarima. Prizemljen je. Pozdravili smo se bez rukovanja i podaničkih alira na koje je očito navikao.

Što za vas znači Zadar?

– Moja kći je za njezinu prijateljicu i kolegicu, koja joj je također i rodica, jednom prigodom rekla: “Ana je moja kolegica, moja rodica i moja prijateljica – Ana je moje SVE!” Tako bih i ja rekao. Zadar je mjesto moga odrastanja, mog obrazovanja, mojih ljubavi, uživanja i trpljenja, moga rada, uspjeha i poraza, mojih odlazaka i povrataka, moga življenja i odživljavanja – Zadar je meni sve – ističe barba Drago pa dodaje:

– Zadar grad sa svime što on znači. Posebno u sportu, osobito košarci i nogometu. Volio bih da tako osjećaju i ovdašnji moćnici, politički i ini pa da zadarski sport vrate na razinu koja mu pripada. Košarku u europska natjecanja, a nogomet u najviši hrvatski nogometni rang.

Za kraj, imate li neki savjet za mlade kolege novinare?

– Teško je nuditi savjet nekomu tko ga ne traži. Ali, ono što valjda i sami znaju: Novinarstvo je vještina koja treba svoje alate. Uz one u nama, a to je potreba za uvažavanjem drugih, za nastojanjem biti objektivnima, najvažniji alat je jezik. Vlastiti, naš, hrvatski. Nažalost, imamo iskrivljene jezične melodije, krive naglaske, a o vokabularu, o deklinacijama i konjugacijama da i ne govorimo. Neka bar nauče glagole kretanja i mirovanja i u tom sklopu dativ i akuzativ. Ne mogu pisati i govoriti da idu kod doktora i da dolaze kod njega, da lažu njega, da iznajmljuju nešto što nemaju nego uzimaju itd, itd – za kraj će legendarni zadarski novinarski bard.

Živjeli Vi nama, barba Drago, još dugo, dugo! Užitak je slušati i učiti od Vas!