IVICA DUJIĆ: “U mirovinu odlazim, ali sa zadarskih tribina neću dokle god sam živ i zdrav”

Ivica Dujić, dugogodišnji veliki navijač i prijatelj zadarskog sporta i sportaša, nedavno je navršio 65 godina i odlazi u zasluženu mirovinu. Osim što je godinama velika podrška s tribina svim zadarskim klubovima, ponajviše, naravno, KK Zadru, Ivica je kao prijevoznik sa svima njima i dugi niz godina surađivao. I nema onoga kome nije izišao u susret kad god i koliko god je mogao. Skroman kakav jest, kada smo ga upitali za kratak razgovor, na prvu se nije htio medijski izlagati, ali na naše inzistiranje, uz obrazloženje da su upravo takvi “mali, ali veliki” ljudi ono što čini zadarski sport posebnim i zaslužuju svojih “pet minuta slave”, ipak je pristao.

Pa dakle, kako je sve krenulo? Otkud toliko ljubavi prema sportu?

– Valjda sam to naslijedio od ćaće. Bio je veliki hajdukovac, što mi nije smetalo, ali je bio problem što je navijao i za Jugoplastiku, a ja za Zadar. Tako da, kad bi igrali međusobno, bio je rat u kući, a najviše je patila mater – kroz smijeh se prisjeća Ivica.

Dujić je rođen u Drnišu, a u Zadar je doselio 1966. godine i krenuo u školu. Tu se i doživotno zarazio košarkom.

– U 5. razredu osnovne škole upisao sam se u Školu košarke. Godine 1970. u Zadru se igralo Europsko juniorsko prvenstvo, a u reprezentaciji je bio i naš Ćiro Perinčić i osvojili smo zlato. Tada sam se jednostavno zaljubio u košarku. Trenirao sam četiri godine, nakon čega je išla selekcija za kadete i moram priznati da tu nisam bio ni blizu. Ali nikada neću zaboraviti predigru utakmice protiv Ignisa, pred 5.000 navijača. Još da sam tada uspio ubaciti koji koš, mojoj sreći ne bi bilo kraja.

Kasnije je Ivica trenirao i nogomet pa se posebno povezao i s klubom sa Stanova.

– Krenuo sam kao golman u kadetima Zadra. Tu je bila opasna konkurencija, Josip Legati, Frane Burčul, Jurjević… Potom sam prešao u Omladinac-Arbanasi i tamo bio prvi golman juniora. Sve je bilo dobro do utakmice protiv Zadra, gdje sam čak obranio penal Neni Orinčiću, ali sam na kraju primio šest komada. A rekli su mi da sam bio dobar, ha-ha. Odigrao sam tu sezonu do kraja i onda se posvetio navijanju, to mi je ipak bolje išlo i ide do dana današnjega. Volim sve zadarske klubove, ali KK Zadar mi je na prvom mjestu. Što se tiče nogometa, više ne znam što reći, tužan sam i razočaran kao i mnogi naši sugrađani, ali uvijek se nadam da će biti bolje.

Prijevoznička priča počela je, pak, 1996. godine.

– Sve je krenulo na nagovor prijatelja Olivera Mazije, s kojim sam studirao i završio studij kulture i turizma. On je otvorio turističku agenciju, a ja putničku te sam kupio kombi za prijevoz putnika. Prve vožnje bile su vezane za odbojku, judo i atletiku. Kako su u to vrijeme u gradu bila samo četiri takva vozila, posla je bilo dosta, javljali su se i drugi sportski klubovi. Danas nisam siguran postoji li ijedan sportski klub u gradu, a da nismo barem jednom surađivali.

Na upit o najdražim dogodovštinama s putovanja odgovara:

– Teško mi je izdvojiti najdraže, svako putovanje je bilo zanimljivo na svoj način. Odgovornost je bila velika, jer su u pitanju ljudi, a ne krumpiri. Najdraže bi mi bilo, kad bi putovanje završilo u redu, parkirati vozilo i pozdraviti se s putnicima. Svih tih godina bilo je puno dogodovština, ali imao sam moto koji sam zapamtio od jedne starije osobe: “Što god se priča u vozilu, u njemu i ostaje”.

Sportaši i klubovi uvijek su kod Ivice imali poseban tretman, upravo iz ljubavi prema sportu i Zadru.

– Nikome nisam bio sponzor, jer sam bio mali privatnik i bilo bi nepravedno nekoga preferirati. Tako je bilo i s ostalim kolegama, ali sportaši su uvijek imali povlaštenu cijenu. To je bio naš interni dogovor, koji se uvelike poštivao kako bismo što više izišli u susret našim sportašima. Nekada sam klubove ili sportske udruge koje sam češće vozio znao počastiti nekom turom (naravno, bez znanja supruge, ha-ha), a bilo je i nekih poklona u vidu dresova i druge sportske opreme. 

Vratimo se malo u sadašnjost. Ove sezone KK Zadar je osvojio dvostruku krunu. Kakva su očekivanja i nadanja za budućnost?

– Što se ove sezone tiče, nema se što puno za reći – dupla kruna i solidan plasman u regionalnoj ligi. Čestitke igračima, stručnom stožeru i svima u klubu! I što sada? Hoćemo li napraviti iskorak u Europu i barem se malo okrenuti zapadu. Nekada smo igrali u Madridu, Milanu, Ateni pa neki nisu bili zadovoljni. Mislim da se ne smijemo osloniti samo na ono što će nam dati Grad, jer on ima i druge sportove, kojima puno manji iznosi puno više znače, nego imati jaku upravu koja mora pronaći jake sponzore. Jesu li to ovi koji su sada u klubu, ne znam, ali dajmo i njima šansu. Daj Bože da to doživimo svi mi koji živimo za taj klub.

Poznato je da je Ivica posebno sentimentalan kada su u pitanju zadarska dica. Morali smo ga priupitati i za to.

– Ako pričamo samo o košarci, to je najteže moguće pitanje. Malo sam razočaran jer su nekada, nakon završenog juniorskog staža, svi igrači jedva čekali da im klub ponudi ugovor, a sada gotovo svi da odu iz Zadra. Tko je tome kriv, nije pitanje za malog čovjeka poput mene, ali znam da medalja ima dvije strane. Moram priznati da sam, kao i mnogi navijači, ljubomoran na KK Split, kojemu se igrači pred kraj karijere gotovo redovito vraćaju. Neki igraju čak i besplatno u znak zahvale klubu koji ih je stvorio. Zašto to u Zadru nije slučaj, je li do igrača, je li ih itko uopće zvao, doista ne znam. Svakako me to rastužuje. A što se tiče zadarske dice u ostalim sportovima, tu vidim svijetlu budućnost. Talenta imamo napretek.

Za kraj, još jedna zahvala i podrška svima od velikog navijača Zadra.

– Kroz svoj sportski pa kasnije i poslovni put upoznao sam puno divnih ljudi, sportaše, glumce, pjevače, prosvjetare, školarce, medicinare i mnoge druge. Veliko je zadovoljstvo nakon svega sresti te ljude i popričati s njima. Hvala svima koji su me trpjeli i bili zadovoljni, a onima koji nisu ja se duboko ispričavam. A što se Zadra tiče, proživjeli smo sve i svašta u svim sportovima, ali ja sam vječni optimist. Svim našim klubovima i sportašima želim sve najbolje i neka nas što više uveseljavaju svojim izvedbama. Moju podršku će imati dok sam živ – zaključuje Dujić.