IVANAS VRANEŠAS U Litvi ga obožavaju, a on sanja titulu s prijateljima u svome gradu

Ivan Vraneš odlično se snašao u svojoj prvoj sezoni u Litvi. 27-godišnji zadarski košarkaš od ljetos je član Juventusa, gdje se odmah prometnuo u najkorisnijeg igrača momčadi. Nakon 13 kola domaćeg prvenstva njegov je klub na vrlo dobrom omjeru 8-5, a Ivan je na prosjecima od 15,5 poena, 5,5 skokova i 1,7 asistencija po susretu.

A upravo je jedna njegova asistencija u “kukočevskom stilu” nedavno obišla košarkaški svijet. Potez kojega vrijedi pogledati više puta našao se, naravno i među najboljim akcijama kola.

U prošlom kolu Juventus je, pak, uvjerljivo pobijedio vodeću momčad lige BC Wolves sa 96:68, a prvo ime susreta bio je upravo Vraneš sa 20 koševa i sedam skokova. Nije stoga ni čudo da su ga već zapazili i neki od najboljih klubova iz zemlje košarke, kao i mediji pa je tako nedavno dao intervju za Krepsinis.net, jedan od najvećih košarkaških (a samim time i sportskih) medija u Litvi.

Osim igrama tamošnje novinare Ivan je oduševio i, kako pišu, svojom “prizemnošću i jednostavnošću.” Nekim igračima je san NBA, nekima Euroliga, a nekima…

– Moj najveći san je da jednoga dana, zajedno za svojim prijateljima, osvojim naslov prvaka sa Zadrom, mojim matičnim klubom i da to proslavimo s našim navijačima. Mislim da se ništa ne bi moglo mjeriti s time – kazao je Vraneš, koji je seniorski dres Zadra nosio u sezonama 2014./15. i 2016./17., kada su prvenstvom dominirale zagrebačke momčadi, prvenstveno Cedevita.

Pa iako je ovakvo razmišljanje malo iznenadilo Litavce, sigurno nije nikoga tko poznaje priču i karakter ovog iznimnog sportaša. Dovoljno se vratiti u listopad 2016. kada je, nakon mjesec i pol dana bez treninga, na vlastitu odgovornost zaigrao ABA ligašku utakmicu protiv Mege i sjajnom igrom vodio Zadar do pobjede. A nakon toga izjavio:

– Molim vas, nemojte od ovoga raditi preveliku pompu. Istina, zaigrao sam na vlastitu odgovornost, što nije baš čest slučaj, ali sve je to sport i htio bih da ostane u tim okvirima. Za mene je najvažnije da je moj Zadar pobijedio i da sam se vratio. I ta odluka koju sam donio o igranju na vlastitu odgovornost je bila lakša, jer sam znao da to radim za Zadar.

A zdravstveni problem nije bio baš bezazlen. Bilo je tada i mnogo lutanja, briga i pitanja na koje ni liječnici nisu imali odgovor pa čak i pomisli o završetku karijere. Ali karakter je nešto što čovjek u sebi jednostavno ima ili nema. A Ivanov se najbolje ocrtava u dvjema porukama poslanima prije te utakmice.

– Nema nas, potreban sam momčadi. Samo želim igrati i pomoći. Moramo dobiti – napisao je tada, a na upit kako se osjeća, odgovorio:

– Upaljen sam nenormalno i jedva osjećam loptu, ali dat ću sve od sebe. I da odigram samo par minuta i uhvatim par skokova, ako pobijedimo, dobro je.

I bilo je dobro tada, ali ne uvijek. Jer Ivanov put do ovoga gdje je danas nije bio nimalo lagan. Prvo Zadar kao Zadar sa svojim igračima… Put ga je potom odveo u Belgiju pa vratio u Hrvatsku, u Goricu pa Šibenku, gdje se odličnim igrama izborio za novi inozemni angažman. Rumunjska je bila njegova sljedeća destinacija, zatim Francuska i sada Litva. Karijera koja ide uzlaznom putanjom i koja će, samo neka je zdravlja, sigurno rezultirati s još mnogo sjajnih utakmica i uspjeha. A tko zna, možda jednoga dana i ostvarenjem onog sna s početka priče. Ovaj momak je to svakako zaslužio.