22 velj 2024
DOMAGOJ SURAĆ: “Svugdje mi je bilo lijepo, ali nema ljepšega nego igrati za svoj grad”
Foto: Andrej Jančijev / Zadar.tv
Rukomet

DOMAGOJ SURAĆ: “Svugdje mi je bilo lijepo, ali nema ljepšega nego igrati za svoj grad”

Nakon duge 24 godine sjajne rukometne karijere Domagoj Surać odlučio je završiti s aktivnim igranjem. Najviše vremena proveo je u svom Zadru, 13 godina, dok je cijelo desetljeće bio u inozemstvu, igrajući u Italiji, Austriji i Francuskoj. A sve je počelo…

– U petom razredu Osnovne škole Stanovi sam po prvi put na tjelesnom kod prof. Zekanovića zaigrao rukomet. Igrali smo školsko prvenstvo, a nakon toga je uslijedila stanka do drugog razredna srednje, kada me Tomislav Zelić nagovorio da treniram rukomet. Tako sam se upisao u RK Zadar, gdje je trener bio Žarko Jakšić.

Iz Zadra je Domagoj otišao 2008., nakon čega je jednu sezonu igrao za Split. Uslijedio je odlazak u talijanski Teramo, potom povratak u Zadar u sezoni 2010./11. pa austrijska epizoda koja je potrajala sve do 2018. Sljedeću sezonu proveo je u francuskom Cherbourgu, a onda se vratio u svoj grad, prvo igrajući jednu sezonu za Arbanase pa posljednje tri za Zadar.

– U svakom klubu mi je bilo lijepo na svoj način. Posebno pamtim epizodu u austrijskom Hardu, kada smo osvojili prvenstvo, kup i superkup i igrali kvalifikacije za Ligu prvaka. Ipak, najposebnije je igrati za svoj grad.

Prvaci Austrije 2017. – Domagoj Surać i momčad Harda

Na upit može li izdvojiti neke osobe koje su ostavile poseban trag u njegovoj karijeri, Domagoj odgovara:

– Svaki trener me formirao na svoj način, ali najviše sam zahvalan Tomislavu Zeliću, zbog kojega sam i počeo igrati rukomet. Spomenuo bih i trenere Žarka Jakšića te Miroslava Čačića, koji su našu generaciju 1984. zaludili rukometom. Tu su zatim i Roko Paleka, Romano Perinović, Zoran Mikulić, Krešimir Maraković, a u inozemstvu Branko Milivojević, Volker Hage, Romas Magelinskas, Ivica Belas i Peter Hrahovec.

Kada se podvuče crta, najljepše razdoblje karijere bilo je…

– U dresu Zadra proveo sam 13 godina i to su mi bile najljepše godine. Vani je isto bilo lijepo, ali nema ljepšega nego biti doma i igrati za svoj grad. To su posebne emocije. To razdoblje ću najviše pamtiti po momčadi koja mi je bila kao obitelj i na terenu i van terena – ističe Domagoj.

Možeš li izdvojiti neki najljepši i najteži trenutak u karijeri?

– Najljepše u karijeri su poznanstva i prijateljstva sa puno dobrih ljudi te odlična iskustva koja mi je rukomet pružio. Naravno i osvajanja prvenstva i kupova. A teške trenutke ne pamtim, sve te to formira kao igrača i osobu, ali ih zapravo i nije bilo puno. Hvala Bogu, u 24 godine karijere nisam bio teže ozlijeđen.

Oproštaj u dresu Zadra

Koji je recept dugovječnosti na sportskom terenu?

– Iz mog iskustva, rekao bih da moraš uživati u tome i biti sretan za svaku prolivenu kap znoja. Jer nema ljepšeg osjećaja kad nakon treninga ili utakmice znaš da si dao sve od sebe. I dok gura, gura… Samo treba slušati vlastito tijelo što ti govori.

Budućnost? Ostanak u rukometu ili?

– Zasad nemam nikakvih planova i trenutno ne razmišljam o tome. Ali rukomet je jednostavno previše u meni pa nikad ne znaš što donosi sutra.

Kako vidiš budućnost zadarskog rukometa?

– Ima tu puno dobrih momaka koji žive rukomet i vole trenirati, tako da mislim da možemo daleko dogurati ove sezone. I pošto je sad iza mene jedan od najmlađih ostao Ivan Čirjak – Ćiro, mislim da Zadar moze imati dobre rezultate – s osmijehom će Domagoj pa zaključuje.

– Još jednom veliko hvala svima koji su mi pomogli da ostanem toliko dugo aktivno u rukometu i svima koji su vjerovali u mene.

Hvala i tebi, kapetane, na svemu što si dao zadarskom rukometu i sportu!