28 ožu 2024
Jure Šango o ulozi trenera, klubova i roditelja u odgoju i razvoju mladih sportaša
Foto: Jure Šango
Košarka

Jure Šango o ulozi trenera, klubova i roditelja u odgoju i razvoju mladih sportaša

Jedna je objava poznatog zadarskog kondicijskog trenera Jure Šanga na vlastitom Facebook profilu postala pravi mali hit. Uz dopuštenje autora, prenosimo je u cijelosti. A sve je krenulo od jedne fotografije…

“Jučer sam prošetao Višnjikom i sreo ova dva momka dok čekaju svoj red za ući u igru. Razmišljam od tada da li možda oni sanjaju biti jednog dana kao ti sportaši čije dresove nose? Jedan od njih je rekao da mu je Lebron dao taj dres kad mu je postao pre mali… Vjerojatno su i uvjereni da će biti neki tamo igrači koji će igrati pod reflektorima i publikom.

Koja je uloga nas trenera na cijelom tom putu od ove situacije na slici pa do možda igranja pred 10000 navijača? Koliko prepreka će trebati preskočiti ta djeca da bi došli do tog cilja? S jedne strane ih gura ta strast za sportom, košarkom, taj užitak kad zabiju koš i osjećaj da su bolji košarkaši od drugih a s druge strane će ih u nakani da postanu najbolji sprečavati tisuće zamki.

Na terenu su jučer bili prvašići i drugi razredi, a razlike između nekih su bile i po 20 cm. Velike su to fizičke razlike pa je na trenerima da kroz programe naglase kvalitete svakoga i u svakom pronađu nešto što će ih još više vući prema dolasku na treninge. Neke najmlađe će pokolebati vršnjaci. Ponekad kriva riječ suigrača, krivi pogled, ismijavanje radi toga što je zapeo negdje, dovede do toga da im se jednostavno više ne sviđa okruženje.

Tu su zato treneri, odgajatelji koji znaju kako ovakve, ponekad zaista neugodne situacije, okrenuti na važan moment u kojemu svi nešto nauče i sa osmijehom nastave igru. Nakon nekoliko godina treninga, uočiti će se sve veće razlike između djece. Neki malo bolje vode loptu, neki su malo brži, neki imaju malo bolje razumjevanje igre. Onaj što je bio 20 cm viši, možda više nije, a onaj sitan prvašić je sa 10 godina već među najvišima u grupi. Poneko djete je jako agresivno, a poneko je blago i nenametljivo.

Treneri moraju selektirati njih 12 do 15 za natjecanja pa će se poneki razočarati i odustati. Na klubovima je da pronađu mjesto za svako djete koje se želi baviti košarkom kroz više selekcija. Nije to lak zadatak jer zahtjeva više trenera, više dvorana, ali je svakako zadatak koji bi trebao biti obaveza. Ponekad će iz tih grupa netko iskočiti i nastaviti svoj put sa selekcijom onih boljih. Oni koji neće ići u naprednije skupine, zadržati će se i sve više rekreativno baviti sportom.

Školske obaveze će ih često i sve više sprječavati da budu redoviti na treninzima pa će oni koji se malo bolje znaju organizirati, napisati na vrijeme domaći rad i naučiti sve što trebaju, biti redoviti u dvorani dok će oni ostali ponekad izostati. Uloženo vrijeme u treninge (isto kao i ono uloženo u školske obaveze što daje bolje ocjene), naučiti će male sportaše novim vještinama, izbrusiti postojeća znanja i gurati ih dalje prema cilju.

Treneri moraju neprestano raditi sa djecom na usklađivanju svih obaveza. Naša uloga je ovdje vrlo bitna jer je ravnoteža sportskih obaveza i obaveza u školi i kući apsolutni prioritet za mladu osobu. Dužnost trenera je utjecati na mladu osobu od najranijih dana te joj pomoći da se razvije u osobu sa izraženim radnim navikama, sa razvijenim osjećajem da se uspjeh postiže samo velikim zalaganjem i odricanjem. Naravno, ne samo u sportu već u bilo čemu.

Na ovom putu će jednako važnu ulogu igrati i roditelji. Ponekad u najboljoj namjeri za svoje djete, roditelji stvore okruženje puno pritiska i negativnog stava prema trenerima i suigračima a to gotovo uvijek dovodi do nepovoljnog ishoda za malog sportaša. Kada ovi momci budu završavali srednju školu (za nekih 12 godina), iza njih će vjerojatno biti tisuće sati treninga, stotine utakmica, turnira, basketa. Naravno da ne može svatko u tih 12 godina postati NBA igrač, ali ono što sigurno može, je postati najbolja moguća verzija samog sebe, a to nam svima koji smo uključeni u sportski razvoj mladih osoba treba biti glavni motiv.

Današnji ritam života roditelja, ponekad objektivno a ponekad potpuno nerazumljivo, djeci ostavlja malo prostora za igru u nekim neformalnim uvjetima a sve je to, također, neka vrsta treninga. Ovaj nedostatak, sustav i treneri moraju bolje prepoznati te ih kompenzirati kroz svakodnevni rad na fizičkom razvoju. Na roditeljima, trenerima i klubovima (a naposljetku i krovnim organizacijama, savezima, školama, državnim upravama) je da osiguraju optimalne uvjete za njihov razvoj. Ne samo onaj košarkaški, već razvoj pravog sportaša u punom smislu rječi.”