KRAJ MNK TIN Tiho Knežević: “Teškog srca sam donio odluku, ali mislim da je sada pravo vrijeme”

Nakon nedavno završenog 6. Memorijala Antonio Jurjević koji su po drugi put osvojili predstavnici MNK Tin njihov voditelj Tiho Knežević rekao je da je ovo ujedno bio i zadnji nastup kluba i da je stigao do kraja priče koja traje trideset godina.

MNK Tin definitivno je jedna od institucija malog nogometa u Zadru pa i šire, cijeloj Hrvatskoj. Tiho se umorio i rekao da je kraj.

– Ništa nije došlo preko noći, teškog srca sam donio tu odluku i mislim da je možda sada upravo i pravo vrijeme za to, da stanem – ističe Knežević

Sve je počelo davno?

– Registrirao sam MNK Tin 1992. godine i od tada pa sve do danas smo igrali, nastupali kako ovdje kod nas tako i svuda po cijeloj Hrvatskoj na raznim turnirima ali i van granica Lijepe naše.

Rezultati, neki posebno koji su mu se urezali u pamćenje?

– Svakako, dva turnira. Na jednom, zvali smo se po generalu Anti Gotovini, regija Dalmacija nastupila je protiv prvaka Zagreba i finale je bilo u Kutiji šibica protiv Seljaka. To je bilo nešto, puna dvorana, atmosfera za poželjeti i mi smo osvojili taj turnir. Također, drugi turnir u Karlovcu, cijela Hrvatska je igrala a mi smo u finalu porazili euroligaški sastav Gospića. Ljudi su se čudili ali mi smo otišli do kraja.

MNK Tin je uvijek išao na prvo mjesto, bez obzira o kojem turnir je bila riječ?

– To me uvijek motiviralo, želja za pobjedom, dati svoj maksimum pa ako ste bolji svaka čast. Ukoliko protivnik vas nadigra, stisnuti mu ruku i čestitati. Pehara sigurno ima 500 -njak ali vjerujte 2/3 su bila prva mjesto i jako sam ponosan.

Odluka konačna ili nadamo se, samo kratak odmak?

– Nije lako graditi ime, i izgraditi ga. Prošlo je dosta godina, utakmica, nije sve to lako opet pokrenuti iz početka. Ima igrača, međutim, danas su to mladi dečki, teško ih je držati na okupu, motivirati, igra se mijenja, međutim sve se promijenilo, taj njihov odnos i teško je, iako ih ja ne krivim, takva su vremena. MNK Tin, to je moje dijete, napravio sam neki brend i ja uvijek tražim, želim top momčad za prvo mjesto. Ja hoću momčad u koju vjerujem i koja meni vjeruje. Međutim, zadnje dvije godine to nije tako, stožerni igrači se ne pojave bez pravog objašnjenja, ja sam pobjednik, meni to ne smeta. Imam 64 godine, u 30 godina mislim da nisam jednu utakmicu izostao, brinem o svemu, financiram, pomažem im ako mogu, ali zauzvrat tražim poštovanje. Ne kažem da sam ja zadnje vrijeme imao loše dečke, ali nije to ono što ja želim i zato sam donio ovu odluku. Primjer, igramo u Zagrebu, izgubimo utakmicu i u autu natrag nitko s nikim ne priča. Danas je druga priča, izgubi se susret, oni se tuširaju i pjevaju a meni to jednostavno smeta. Nije mi lako, zbunjen sam i ja ali moram i sam sebi reći da je to tako kako je sada.

Za kraj, izdvojiti neke igrače posebno?

– Auu, nemoguće, toliko je generacija prošlo kroz klub, toliko kvalitetnih momaka je tu bilo, divni momci i dečki, to meni nisu igrači, već moji prijatelji, ljubav je obostrana i stvarno ne želim niti mogu nekoga posebno izdvojiti. Hvala svima – za kraj će Knežević.