KOŠARKAŠKI VREMEPLOV “Ne biti na utakmici Zadra tada je bio nekakav grijeh”

Četvrtak bijaše onaj dan u tjednu, u doba kad su košarkaši Zadra igrali u Kupu europskih prvaka, kad u Zadru bijaše – blagdan! Utakmice u Jazinama dizale su na noge cili grad. Sastavni dio rituala prije odlaska bijaše i oblačenje najboljega odijela i odabir kravate u onom dijelu publike koja je sjedila na Zapadu, a za one s Istoka i s Juga vrijedilo je da pred ulazna vrata trebaju doći najmanje dva sata prije otvaranja.

Tako bijaše i onog četvrtka u ožujku, njegova 14. dana, godine 1968. kad se u Jazinama igrala uzvratna utakmica s milanskim Simmenthalom.

– Išao sam u osmi razred tadašnje OŠ Velimir Škorpik. Smjena mi je bila popodnevna, a nas nekolicina pitali smo svoju razrednicu, gospođu Murn, bi li nas pustila s nastave da možemo ići na utakmicu. Bila je sjajna žena, razumjela nas je i pustila bez problema – govori Nenad Santini, jedan od najvećih i najdugovječnijih navijača Zadra.

Kao i cili grad i Nenad je bio inficiran košarkaškom igrom.

– Ne biti na utakmici Zadra tada je bio nekakav grijeh. Svi smo se bili poistovjetili s igračima, s klubom.

U Milanu je Simmenthal pobijedio 75:60 (34:30), a zanimljivo je da je talijanski tisak poslije utakmice istaknuo kako je dvoboj između Amerikanca Boba Wolfa i Zadranina Pina Giergije završio tako da je američki profesionalac poslije utakmice patio od – škiljavosti. Objašnjenje je bilo sadržano u konstataciji kako je Pino toga Amera driblinzima izluđivao i vozao amo-tamo kao nitko do tad.

– Mi smo se danima pripremali kako ćemo ući u dvoranu. Moja je obitelj inače sportska, sve smo pratili, a košarku posebno. Do ulaznice nije bilo jednostavno doći, no imao sam sreću jer mi je susjed bio Đorđo Zdrilić. Nitko drugi nego trener Zadra! – govori Nenad Santini.

I prije je, kaže Nenad, dobroćudni barba Đorđo, mnoge zadarske dječake uvodio u dvoranu, pa tako i ovom zgodom Nenada i još jednoga susjeda.

– Ušli smo na Istok. Jazine su bile tek izgrađene i netom prije toga (s OKK Beogradom, pr. a.) odigrana je u njima prva utakmica. Dvorana je bila golih zidova, s nekim ceradama, bez parketa… No, mene su fascinirala svjetla, a o krcatim tribinama da i ne govorimo. Provukao sam se među gomilom do pozicije gdje se spajaju Istok i Jug, malo sam toga i vidio od utakmice, a onda se premjestio bliže sjevernom košu. Valja reći da su u jednom redu tribina bila po dva reda ljudi.

Službeno, klub je prodao 4200 ulaznica i utržio 63 tisuće onodobnih dinara, a natiskalo se na tribine više od pet tisuća posjetitelja. Ulaznice su se po švercu prodavale i za 100 dinara…

– Smatram da je ta utakmica, gledana s više aspekata, jedna od najznamenitijih u klupskoj povijesti i u Zadru općenito. Potvrdilo se da je Zadar bio u Europi etablirana momčad, a sastavljena od samih Zadrana, za razliku od Talijana i Španjolaca, koji su u to doba imali i po nekoliko Amerikanaca. Ujedno i svi su se građani vezali za klub čije su utakmice bile događaji par excellence – zaključuje Nenad Santini, žestoki navijač i kao osnovnoškolac i srednjoškolac, pa student, zatim kao zaposlen i obiteljski čovjek te danas kao umirovljenik.

O utakmici, pak, kao takvoj i velikoj pobjedi Zadra pisalo se (novine stajahu 50 onodobnih para, pola dinara) danima i naširoko. I u cijeloj Europi. Jer, Zadar je izbacio milanski klub kojemu novac nije bio problem, koji je za trenera imao Cesarea Rubinija, jednog od najvećih talijanskih i europskih trenera, koji je imao dva Amerikanca…

U najavi prije zadarske utakmice trener Đorđo Zdrilić isticao je da bi mogli odlučiti vanjski igrači, Krešimir Ćosić da će Zadar dostići suparnikovu prednost, a Bob Wolf optimistično je najavio pobjedu Milaneza i u Zadru uz dodatak da je Pinio Giergia veliki igrač.

I onda, u paklenom ozračju nedovršenih Jazina (neki su gledatelji čak visjeli i na konopima i dijelovima skela!) Zadar je negdje oko 25. minute (56:40) dao živu naznaku u rezultatski pothvat. Koliko je god Cesare Rubini pokušavao naći proturješenja za zadarsku mašineriju, toliko je Đorđo Zdrilić sa svojim igračima iznalazio nova i nova rješenja. Jedan od igrača koji su s različitih pozicija torpedirali Simmentthalovu obranu bio je i Mile Marcelić.

Zamijenio je Đuru Stipčevića (pet osobnih) u 26. minuti, netko mu je razbio arkadu pa mu je zašivena i vratio se ukupno ubacivši 10 dragocjenih poena. U 32. minuti bilo je 70:52 i dvorana je polako zapadala u trans, bližila se željena pobjeda. Cesare Rubini nemoćno je širio ruke, ni njegovi Ameri Wolf i Raymond ni neki talijanski reprezentativci ništa nisu mogli – Zadar je bio savršen. Kad je označen kraj, bio je to ujedno i početak jedne lude zadarske noći!

Za podsjetnik:
Zadar – Simmenthal 90:66 (40:35)
Dvorana Jazine. Gledatelja: 5 000. Suci: Ciriak (Rumunjska) i Bestgen (SR Njemačka).
Zadar: Valčić 18, Stipčević 14, Komazec, Košta, B. Marcelić 11, M. Marcelić 10, Giergia 9, Ćosić 22, Laura, Anić, Troskot 6, Brajković.
Simmenthal: Iellini 13, Brumatti, Pigri, Masini 18, Fantini, Riminucci 4, Rosi, Ongaro, Wolf 15, Raymond 8, Cerioni.

I na koncu, plasman u polufinale Zadru je donio za suparnika madridski Real. U prvoj utakmici u Madridu bilo je 76:62 za Real. U uzvratu, što je ujedno bio i prvi televizijski prijenos (Boris Mutić) iz Jazina, bilo je 65:68 i Real je otišao u finale te postao i pobjednik Kupa europskih prvaka.

Tekst: Bernard Paleka, ŠC Višnjik