Maja Mitrović: “S malo više ulaganja, Zadar bi mogao imati ženskog i muškog rukometnog prvoligaša”

Povijesni uspjeh reprezentacije, bronca osvojena na Europskom prvenstvu krajem prošle godine, nakon dužeg vremena aktualizirala je pitanje ženskog rukometa u Hrvatskoj. Pa tako i u Zadru, koji unatoč dugoj rukometnoj tradiciji, nikada u povijesti nije imao ženskog prvoligaša. Što za peti grad po veličini u državi nipošto nije za pohvaliti se, pogotovo kada se zna da Prva liga broji čak 14 klubova i da je dobar dio njih iz manjih gradića.

Rukometašice Zadra se, pak, ove sezone nalaze na posljednjem mjestu 2. HRL jug sa sedam poraza u isto toliko nastupa, a bilo je i utakmica gdje su nastupile sa samo osam igračica. O problemima koji tište zadarski ženski rukometni klub, u emisiji Sportiona Novog radija, Jure Perišić razgovarao je Majom Mitrović, proslavljenom zadarskom rukometašicom, danas trenericom u ŽRK Zadar.

– Problema je puno, a najveći su financije i dvorana. Trudimo se održati ženski rukomet u Zadru na životu, što je po meni jako važno, ne samo za naš grad, nego i za rukomet općenito, jer smo mi jedina ekipa na području od Crikvenice pa sve do Trogira. Nije lako, radi se u teškim uvjetima, s neadekvatno plaćenim trenerom, problemima sa terminima, nemogućnosti zadržavanja igračica nakon srednje škole… Ali eto, već dugi niz godina se borimo prvenstveno entuzijazmom, bez ikakve naknade i plaćenog trenera i nadamo se boljim danima – kaže Mitrović.

Je li se što konkretno promijenilo nakon reprezentativne bronce na Europskom prvenstvu?

– Mi smo općenito u posljednje vrijeme uspjeli napraviti nekakve pomake, prvenstveno dobivanjem termina u dvorani na Višnjiku, gdje uspijevamo privući sve veći broj djevojčica. Tamo se djeca dobro osjećaju i broj polaznica rukometne škole je u porastu. To su mali pomaci, a za nešto više trebala bi ipak veća financijska pomoć, kako bi i seniorke mogle napraviti malo bolji rezultat. Ovako, prisiljeni smo igrati s vrlo mladom ekipom i ne možemo očekivati puno.

Mitrović ističe da za iskorak ŽRK Zadra u Prvu ligu ne bi trebala velika sredstva, kao što je to slučaj u nekim drugim sportovima.

– Mi smo rukometna nacija, leži nam taj sport, ali nažalost to nitko ne vidi. Mnogo više se ulaže u druge sportove i ne uspijeva se biti pri vrhu, dok bi kod nas sa mnogo manjim ulaganjima mogli imati ženskog pa i muškog rukometnog prvoligaša. Naše cure uglavnom napuštaju grad nakon završetka srednje škole, idu na fakultete, a mi ih ne uspijevamo zadržati. Niti nekom simboličnom novčanom naknadom, niti uvjetima rada, niti kroz fakultet… Dovoljno je reći da treniramo triput tjedno, a to je premalo za ozbiljniji napredak.

Ipak, interes za rukometom kod djevojčica je velik i to daje nadu u svjetliju budućnost.

– Najbolja stvar je što smo uspjeli okupiti malu djecu, od prvog do četvrtog razreda osnovne škole. Djeca vole doći na trening, zadovoljna su i to nam daje nadu i za seniorski rukomet u budućnosti, jer se možda stvori neka dobra generacija pa s ponekim pojačanjem možemo razmišljati o napadu na Prvi ligu. To su neki naši planovi, ali nažalost, čini mi se da nikome drugome to baš nije u interesu. Ne preostaje nam ništa drugo nego nastaviti raditi i nadati se da će se stvari pokrenuti.

Problemi su takvi da klub ne može omogućiti djeci ni nastup u svim natjecanjima.

– Baza postoji, najveći broj djece trenira rukomet i postoji najveći broj liga. Mi se, primjerice, možemo natjecati u čak četiri državne lige s mlađim skupinama, ali nam financije to ne dozvoljavaju. To je žalosno.

Kako to promijeniti?

– Činjenica je da svi traže neki rezultat da bi se povećala određena sredstva. A to tako ne ide. Treba se prvo nešto uložiti da bi se rezultat mogao ostvariti. Ne možeš više trenirati na vanjskim terenima kao nekada, izmišljati treninge i onda očekivati neki slučajan rezultat. Kada bi se uložilo barem približno kao u neke druge sportove, koji također nemaju rezultata, sigurna sam da bi i ženski i muški rukomet doživjeli procvat u našem gradu. Ili barem da se napravi neki eksperiment pa da se nekoliko godina pokuša uložiti u nešto drugo, da se vidi može li to funkcionirati. Nažalost, kod nas se uvijek ponavljaju iste stvari, a rezultata nema. Ali kao što sam već rekla, mi ćemo našu borbu nastaviti dalje pa tko zna, možda se i nama sreća jednoga dana osmjehne – za kraj će Mitrović.