09 pro 2021
Tomislav Zubčić: “Igrač sam postao zbog Ive Uče Pulanića, a igranje za Zadar bilo bi šlag na tortu moje karijere”
Foto: Tofas Bursa
Košarka

Tomislav Zubčić: “Igrač sam postao zbog Ive Uče Pulanića, a igranje za Zadar bilo bi šlag na tortu moje karijere”

Prije nekoliko dana Tomislav Zubčić potpisao je za turski Tofaš i već u prvoj utakmici predvodio svoju momčad do gostujuće prvenstvene pobjede kod Darussafake s 18 poena, četiri skoka i jednom asistencijom. Bila je to idealna prilika da sa zadarskim košarkašem porazgovaramo o njegovoj 2020., očekivanjima u novom klubu, ali se i vratimo u prošlost sve do sportskih početaka u rodnom gradu.

Kako je za tebe prošla ova čudna 2020. godina? Kada si otišao iz Rusije, zašto nisi ostao u Jeniseju i kako to da si čekao s pronalaskom kluba sve do Božića?

– Kao i svakome od nas ova godina je bila turbulentna i nepredvidiva. Međutim, gledano s ove distance i to je imalo neke svoje prednosti. Rusiju sam napustio usljed prekida sezone, koji je uzrokovan pandemijom COVID-19. Moram priznati da mi je u Jeniseju bio izuzetno lijepo i igrao sam izuzetno kvalitetnu košarku. Nisam ostao u klubu prvensveno zbog činjenice da sam u tom momentu želio biti blizu obitelji, a s profesionalne strane se uopće nije znalo do kada bi situacija sa Covidom mogla potrajati. Istina je da sam angažman za novu sezonu mogao pronaći mnogo ranije, ali čekao sam pravu ponudu, što je prije svega značilo klub koji se “podudarao” s mojim ambicijama i stilom igre te veliki broj kvalitetnih utakmica u domaćem prvenstvu i igranje nekog od europskih natjecanja.

Ipak, sigurno ono po čemu ćeš najviše pamtiti ovu godinu je prinova u obitelji.

– U to apsolutno nema nikakve sumnje. Koliko god ova godina bila teška i nepredvidiva, za nas kao obitelj će biti najljepša do sad, jer smo dobili najveće pojačanje u timu Zubčić.

Kako je došlo do suradnje s Tofašem? Kakvi su planovi osobni i momčadski?

– S predstavnicima Tofaša sam se zaista lako i brzo dogovorio. Moja osobna vizija i vizija kluba su se u potpunosti poklopile i suradnja je dogovorena. Potpisao sam ugovor do kraja sezone, uz mogućnost produljenja, ali da budem iskren o tome i ne razmišljam pretjerano. Moj fokus je na terenu i cilj mi je da vlastitom igrom pomognem timu da ostvaruje pobjede. Dobro smo krenuli, gostujućom pobjedom, uz moju dobru igru i nadam se da ćemo tako nastaviti.

Prije tebe trojica su Zadrana igrala za Tofaš, Tomislav Ružić, Jurica Žuža i Rok Stipčević. Jesi li kontaktirao nekoga i postoji li neki razlog zašto Tofaš toliko voli Zadrane?

– Pričali smo neobavezno i ono što sam saznao o Tofašu prije dolaska ovdje je bilo isključivo pozitivno, što trenutno i sam uviđam. Zašto Tofaš voli Zadrane? S aspekta profesionalizma rekao bi da se lako adaptiramo na stil igre, koji se prvenstveno bazira na visokom tempu i otvaranju prostora na šut za tri poena. A kada ste vidjeli Zadranina da ne voli šutirati?

Od odlaska iz Cibone, gotovo da si svake godine mijenjao klub, Tofaš je već 11. u 7 godina. Kako to da se nisi negdje dulje zadržao? Nedostaje li ti kontinuitet?

– Pomalo i nestvarno zvuči 11 klubova u 7 godina, ali zaista je tako. Ne razmišljam o tome zašto se u nekom od klubova nisam zadržao dulje. Najvažnije mi je da sam u svakoj odigranoj utakmici u karijeri ostavio zadnji atom snage na terenu i jedno što me zapravo zanimalo jesu pobjede momčadi. Košarka je momčadski sport i moj jedini cilj je da do trenutka kada “objesim patike o kiln”, svoje suigrače i tim za koji igram svojom igrom činim boljim i kompetitivnim.

Vratimo se malo u prošlost. Možeš li opisati svoj košarkaški početak u Zadru i prelazak u Cibonu?

– Počeo sam sa basketom u zadarskoj školi košarke “Prvi koš”. Upravo s prvim postignutim košem se rodila ljubav prema igri, koja me drži i danas. Međutim, da bi postao ozbiljan igrač, sama ljubav prema igri nije dovoljna, za to je potrebno mnogo više, prvenstveno kvalitetan mentor i mnogo odricanja. Ja sam imao tu sreću da moj mentor bude, možda i najbolji trener za mlade igrače, pokojni  Ivo “Učo” Pulanić zbog kojeg sam i postao profesionalni igrač. Prelaskom u Cibonu sam svoju igru digao na veći nivo zahvaljujući treneru Velimiru Perasoviću, a kao što kažu: “Ostalo je povijest.”

Foto: KK Zadar

Jesi li imao kakve kontakte s Košarkaškim klubom Zadar? Je li te netko pokušao vratiti u klub i bi li volio zaigrati za Zadar?

– Zadar je moj grad i jako mi je drago da imamo izgrađenu “košarkašku kulturu” s kojom se možemo ponositi diljem Europe. Kada je u pitanju moj nastup za klub, sigurno je da bi to bio “šlag na tortu” moje karijere, međutim, ako nas je ova godina naučila nešto, to je upravo da je je život potpuno nepredvidiv. Iz tog razloga se fokusiram samo na sadašnjost i želja mi je da budem najbolji što mogu biti, uživajući u tome što radim. Zadar i ja imamo neraskidivu vezu, a šta će donijeti vrijeme to ćemo vidjeti.

Koliko dugo izbivaš iz reprezentacije i je li ti još uvijek želja / cilj zaigrati za Hrvatsku?

– Igranje u reprezentativnom dresu je kruna karijere za svakog od nas sportaša. Upravo iz poštovanja prema nacionalnom dresu i osjećaju ponosa koji imam kada pričamo o nacionalnom timu, ne želim gledati na to koliko već izbivam iz reprezentacije. Sve dok svojim igrama i igračkim sposobnostima mogu doprinijeti nacionalnom timu, stavit ću se na raspolaganje izborniku i stručnom stožeru. Jer dres nacionalne selekcije je iznad svih nas pojedinačno.

Foto: FIBA

I za kraj još jedan povratak u prošlost. Bronca na Svjetskom U-19 prvenstvu 2009. na Novom Zelandu. S obzirom na talent koji je imala ta generacija hrvatskih košarkaša, da li je on mogao biti bolje iskorišten?

– Možda smo zaista mogli bolje iskoristiti potncijal koji je imala ta generacija. Ne kažem to iz razloga jer sam bio dio iste, već zato što smo zaista ostvaili ogroman uspjeh. Kada na to gledam s odmakom od 10 godina i zrelošću, kako profesionalnom tako i ljudskom, mislim je najvažnija stvar da je naša generacija napravila nešto po čemu će Hrvatska košarka ostati zapamćena, a to naša zemlja zaslužuje – za kraj će Zubčić.