16 sij 2021
VELIKA KARIJERA Petar Cupać: “Četiri Olimpijske igre i nagrada za fair play su posebne uspomene”
Foto: Sportilus.com
Jedrenje

VELIKA KARIJERA Petar Cupać: “Četiri Olimpijske igre i nagrada za fair play su posebne uspomene”

Iako je sportsku karijeru okončao prije četiri godine, Petar Cupać i dalje je aktivno u jedrenju. Proslavljeni zadarski jedriličar, koji je nastupio na čak četirima Olimpijskim igrama, trenutno radi za Belgijski savez. Trener je dvjema mladim jedriličarkama u olimpijskoj klasi 49er fx, s kojima je krenuo u projekt za Igre u Parizu 2024.

– Nakon Igara u Riu, Pavle Kostov i ja odlučili smo da je vrijeme za “sportsku mirovinu”. Zajedno smo prošli tri Olimpijade, ja prije toga još jednu s Tomom Bašićem, što je stvarno dosta. Mogli smo možda još jednu, ali eto, splet okolnosti je bio takav – počinje priču Cupać, koji je sa 4 nastupa na OI drugi Zadranin u povijesti po broju nastupa.

Iznad njega je samo legendarni Zoran Primorac sa 7 nastupa, a u Tokiju će ga dostići veliki Šime Fantela svojim četvrtim nastupom.

– Što reći o njima? Ljudi s olimpijskim medaljama, Šime sa zlatom, svjetske sportske veličine, čast je biti na toj listi, iako sam rezultatski ostvario mnogo manje. Ali nastup na Igrama je uvijek nešto posebno.

Foto: HJS

Nakon Rija, Petar je radio kao trener u svom Jedriličarskom klubu Uskok, a onda je, početkom 2019. došla ponuda iz Belgije.

– U Uskoku sam radio sve, od škole jedrenja pa do mlađih uzrasta, a trenirao sam malo i Eniu Ninčević i Mihaelu de Micheli. Onda su me kontaktirali Belgijanci i bila je to vrlo zanimljiva priča. S tom posadom krenuli smo praktički od nule i za mene je to veliko iskustvo. Nije lako biti trener. Treba mnogo toga organizirati i voditi računa i o stvarima nevezanima samo uz jedrenje. Ima tu i psihologije i svega, tako da se i ja učim zajedno s njima.

Vratimo se malo unatrag, na same početke velike karijere. Kako je sve krenulo i zašto baš jedrenje?

– Tata me doveo na Uskok i počeo sam jedriti. Prvo u klasi Optimist pa sam prešao u Laser radial do 2000., gdje sam počeo ostvarivati značajnije rezultate. Posljednje godine, kada mi je trener bio Tomo Bašić, bio sam četvrti na seniorskom Svjetskom prvenstvu. Zadnjeg dana sam izgubio medalju pa mi i dan danas to nekada prođe kroz glavu.

Nakon toga posada Bašić – Cupać krenula je zajedno u olimpijsku klasu 470.

– Krenuli smo od nule u četverogodišnji ciklus za Atenu 2004. i na kraju postali prvi zadarski jedriličari koji su predstavljali Hrvatsku na Olimpijskim igrama. Zahvalni smo našem klubu što nas je u tome podržao, a mi smo dobro odradili naš dio posla. Bili smo 8. na Svjetskom, 12. na Europskom prvenstvu, a na Igrama 19. Nadali smo se plasmanu među deset, ali nije se ostvarilo.

I onda se rodila suradnja s tada mlađahnim, ali iznimno talentiranim Pavlom Kostovom, koja je trajala puna tri olimpijska ciklusa.

– Krenuli smo u klasi 470, ali pored Šime Fantele nismo imali šanse za plasman na Igre u Peking. Tako smo se u posljednji trenutak odlučili za promjenu klase. Samo godinu i pet mjeseci prije Igara prešli smo u klasu 49er, u kojoj je u Hrvatskoj rijetko tko tada jedrio. No, i tada je klub stao iza nas i uspjeli smo se u posljednjem vlaku kvalificirati u Peking, gdje je išlo samo 19 brodova. I dan danas, kada gledam te snimke, ne znam kako smo ostali živi – smije se Petar.

Dvojac Kostov – Cupać nastupio je na trima Igrama (Peking 2008., London 2012., Rio 2016.) i ostvario niz odličnih rezultata na velikim natjecanjima, no medalja je nažalost izostala. Koliki je žal za time?

– Mnogo puta nam je malo nedostajalo da preskočimo tu stepenicu i uzmemo medalju. Najbliže smo bili 4. na Europskom prvenstvu u Gardi. Normalno da mi je žao, jer svakom sportašu je cilj nešto osvojiti, ali kada se osvrnem unatrag na gotovo 30 godina karijere, ne mogu se žaliti. Četiri Olimpijade nisu mali uspjeh, a i na ostalim velikim natjecanjima smo imali dosta dobrih rezultata. No, kada u gradu imate jednog fenomena poput Šime Fantele, koji nas je sve navikao na najviše rezultate, sve ostalo izgleda mnogo manje. A zapravo su sve to vrijedni rezultati, šteta jedino što nam je izostala barem jedna medalja kao kruna.

Iako nisu osvojili medalju, Cupać i Kostov zaslužili su jedno posebno priznanje. Nagradu “Pierre de Coubertin”, koju Međunarodni olimpijski odbor dodjeljuje za fair play. Bilo je to nakon Pekinga 2008., kada su u finalnom plovu posudili svoj brod danskoj posadi, koja je na kraju osvojila zlato.

– Ispalo je tako da smo mi bili slobodni, a oni su trebali jedriti “medal race”, ali im je vjetar slomio jarbol. Prvi put u povijesti dogodila se takva situacija da je netko nekome posudio brod. Nama je, naravno, bilo drago, a to priznanje koje smo dobili kasnije je posebna uspomena. Kada smo na dodjeli vidjeli koliko se malo tih priznanja zapravo dodjeljuje, shvatili smo njegovu pravu veličinu. To priznanje ne možeš osvojiti, nego zaslužiti i eto, kad već nismo osvojili medalju, lijepo je da možemo biti ponosni na takvo nešto.

Šime Fantela. Što reći o čovjeku koji osvoji olimpijsko zlato s Igorom Marenićem u klasi 470 i onda godinu dana kasnije s bratom Mihovilom u klasi 49er postane svjetski prvak?

– Oni koji Šimu dobro poznaju, a ja ga poznajem, mogli su to očekivati. Tim naslovom prvaka su možda i sami sebe malo iznenadili, ali Šime je jednostavno vrhunski jedriličar i ima to u sebi. Nimalo se ne bojim za njih da neće ponoviti rezultate iz klase 470. Na dobrom su putu da naprave ono što svi mi, a najviše njih dva priželjkuju. Što se olimpijskog zlata tiče, činjenica da su Šime i Igor s ne znam koliko puta manjim budžetom srušili Australce i ostale posade, je naprosto nevjerojatna. Ljudi iz jedrenja to dobro znaju. Baš kao što su i na lanjskom SP-u Šime i Miho, nakon svega godinu dana zajedničkog jedrenja, posramili dosta posada koje su već godinama u toj klasi i sanjaju zlato.

Nakon svega što ste u karijeri prošli, zašto biste djeci preporučili da treniraju baš jedrenje?

– Za svako dijete je dobro da se bavi sportom, nebitno je kojim. Važno je da ima nekakvu zanimaciju. Normalno da će svatko hvaliti svoj sport, a s obzirom da smo mi grad na moru, za mene je prirodno biti vezan uz more. U školi jedrenja djeca mogu mnogo toga naučiti, o moru, vjetrovima… Dobiju svoj brod, nauče se ponašati na njemu, upravljati s njime, brinuti se o njemu i na neki način se osamostaliti. To je najvažnije što ovaj sport nudi, a što će biti kasnije i hoće li netko imati i sportsku karijeru, to je sekundarno.

Koliko su mladi Zadrani danas zainteresirani za jedrenje?

– Djece uvijek ima, iako je prije to bilo masovnije. Mi u Zadru možemo biti sretni što imamo klub poput Uskoka, s vrhunskom infrastrukturom i iskusnim ljudima, koji su tamo već godinama. Njima treba odati veliko priznanje, jer su izgurali generacije mladih ljudi i jedriličara, od djece do olimpijaca. I to volontirajući i odvajajući svoje slobodno vrijeme da pomognu klubu i djeci. Da nije tih ljudi iz sjene, čije ime nećete vidjeti u novinama, ali odrađuju ogroman posao, teško bi imali toliko uspjeha. I ja osobno sam im beskrajno zahvalan na svemu, jer da nema njih ne bi bilo ni jedrenja – za kraj će Cupać.