Dado Burčul: “Trofeji sa Zadrom su neopisiva emocija, a olimpijsko zlato vrh sporta”

Damir Burčul, svima mnogo bolje poznat kao Dado, jedan je od posebnih likova zadarskog sporta. Premda mu je tek 58, za njega već sada možemo slobodno upotrijebiti epitet – legenda. Po struci i opisu radnog mjesta fizioterapeut, ali za svaki sportski kolektiv u kojemu je radio i mnogo više od toga. Vrhunski profesionalac, sportski entuzijast i čovjek koji će u svaki kolektiv unijeti svoj vedri i optimistični duh, uvijek protkan i dozom humora – to je ukratko Dado Burčul.

Fizioterapeut je od 1982. godine, kada je počeo raditi u Općoj bolnici Zadar. U mladosti je trenirao mnoge sportove, nogomet, boks, baseball… Jedan je osnivača Baseball kluba Donat. Sudionik je Domovinskog rata, tijekom kojega je napravio vrijednu zbirku video zapisa, a upravo u to vrijeme počela je i njegova sportska karijera.

– Za vrijeme rata počeo sam pomagati u KK Puntamici, kada je trener bio Joško Pulja. Tada sam dobio poziv i u kadetsku reprezentaciju Hrvatske, s kojom smo bili prvaci Europe u Portugalu 1995., što je prva zlatna medalja za Republiku Hrvatsku u košarci. U KK Zadar sam došao 1996. na poziv Uće Pulanića, Glođe Brajkovića i Jure Košte i tamo sam bio sve do 2012. – priča Dado.

Sa Zadrom je proživio neke od najljepših trenutaka u povijesti kluba. Posebno će izdvojiti dva.

– Prvi Kup Krešimira Ćosića osvojen 1998. u Jazinama je nešto neopisivo i neponovljivo, čudesna emocija. Isto tako i Goodyear liga 2003., što je po meni najveći rezultat zadarske košarke. Bili su to stvarno posebni dani, kojih se uvijek rado sjećam, kao i iskustva iz reprezentacije. Osim europskog zlata iz Portugala, bio sam i dio juniorske reprezentacije, koja je osvojila broncu na Svjetskom prvenstvu 1999. Tada smo u polufinalu izgubili od Španjolske sa Pau Gasolom i Navarrom.

Surađivao je Dado s brojnim trenerima. Ipak, jednoga će izdvojiti.

– Najdulje sam radio s Danijelom Jusupom. On je jako zahtjevan trener, ali od početka smo se našli i posložili sistem rada. Svatko se brinuo o svom dijelu posla, glavni trener, kondicijski, liječnici, fizioterapeut, svi su davali sve od sebe i to je funkcioniralo. Tu moram istaknuti i doktore Mladena Srzentića i Zorislava Šuška, s kojima sam odlično surađivao. Bila su to lijepa vremena.

Kao gradski vijećnik nedavno se Dado vrlo kritički osvrnuo na aktualnu situaciju u klubu. Kako danas gleda na to?

– Jako mi je teško sve to gledati. Neke mi stvari jednostavno nisu jasne. Neću ulaziti u dubinu, jer to je vrlo dugačka tema, ali primjerice, nije mi jasna ni ova sezona s toliko stranih igrača. Dolaze i odlaze kao na kolodvoru. Ne mogu razumijeti da nemamo dva-tri domaća igrača i da ih nismo u stanju proizvesti već godinama. Ali vidim da baš i nema neke vizije kako bi se to napravilo. Treba ulagati u omladinski pogon, u skauting, suradnju s drugim domicilnim klubovima… No, to je posao za ozbiljne košarkaške vizionare, a ne za ljude koji s košarkom nemaju veze.

Košarka je, dakako, neizostavan dio Dadinog života. No, još jedan sport mu se uvukao duboko pod kožu i pružio mu nezaboravne trenutke – jedrenje.

– Trenutak kada su Šime Fantela i Igor Marenić osvojili zlato na Olimpijskim igrama u Riu mi je jedan od najljepših u životu. To se ne može usporediti ni sa čime, vrh sporta. Kako je rekao jedan Zadranin, medalja s okusom soli je zaista jedinstvena.

U jedriličarski svijet došao je na poziv Ede Fantele i vrlo brzo postao važan kotačić pobjedničkog tima. Prvo Fantela – Marenić, a sada braće Šime i Mihovila Fantele.

– To su fantastični momci. Svake godine osvajaju medalje, a njihov poriv za radom je nevjerojatan. Pa svega tri mjeseca nakon zlata u Riu, Šime i Miho su već počeli s treninzima i maksimalno ozbiljnim pristupom novoj klasi, 49-er. Šime je pravo sportsko čudo, čovjek jednostavno vuče sve oko sebe. Ponosan sam što sam dio takve ekipe i što mogu pomoći ostalim jedriličarima. Tamo je sve odlično organizirano, radi se po točno zacrtanom planu i programu i svi u jedrenju smo poput jedne velike obitelji. Nadam se da će nam okolnosti dopustiti da odemo u Tokio i ako Bog da sreće, uzmemo još jednu medalju – za kraj će legendarni Dado Burčul.