IVAN SANTINI Pobjednik na terenu i izvan njega

Trnovit je put do uspjeha. Kako u životu, tako i u sportu. Mnogo se toga treba poklopiti da bi sportaš ostvario vrhunski rezultat. Od njegovog prirodnog talenta, upornosti, rada, stručne i moralne podrške u razvoju… I sve to kroz vrlo dugačak period, kojega mogu izdržati samo posebni. Tko posustane, nestaje. A i mnogo onih koji ne posustanu, na kraju ne uspiju zbog niza drugih okolnosti. I sami sportaši često znaju reći da ponekad, uz sve navedeno, moraš imati i malo sreće.

Ivan Santini sreće nije imao. Nije imao ni mnogo drugih stvari, koje bi sportaš kroz svoj razvoj u normalnim okolnostima trebao imati. Ali uspio je. Itekako je uspio. Ne samo zato što je jučer, u 32. godini, po prvi put osjetio kako je to biti prvak. Nego zato što je već godinama svojim igrama i ponašanjem, kako na terenu, tako i van njega, primjer mladim sportašima. Vrhunski primjer u svakom pogledu. Naslov prvaka, osvojen u Kini sa Jiangsu Suningom, samo je “šlag na tortu.”

I tu je, primjerice, u svoj toj nesreći koja je zadesila svijet pojavom koronavirusa, trebalo imati malo sreće. Jer je izvanredni sustav natjecanja, sa skraćenim ligaškim dijelom i doigravanjem, otvorio veće mogućnosti momčadima koje na papiru nisu slovile za glavne favorite. Poput Jiangsua, koji nikada u povijesti nije bio prvak, a koji je na najbolji mogući način iskoristio tu sretnu okolnost.

Ivan Santini svoj je trenutak sreće itekako zaslužio. Jer njegov je životni i sportski put bio sve samo ne lagan.

Kao jednom od najtalentiranijih mladih igrača, matični NK Zadar ponudio mu je 2006. stipendijski ugovor. No, vremena u klubu bila su kakva su bila pa je obitelj Santini odlučila da je bolje potražiti sreću u drugoj sredini. Ivan je sa 16 godina otišao iz Zadra i usput zaradio suspenziju kluba zbog nepotpisivanja ugovora. U Hrvatskoj više nije mogao nastupati i tako mu je propalo pola godine u zaprešićkom Interu.

Sljedeća postaja bio je Salzburg, gdje je više igrao za amatersku nego li za prvu momčad. I zbog nemogućnosti potpisivanja profesionalnog ugovora (suspenzija) i zbog problema s ozljedom. Dugo je muku mučio s trbušnim zidom, išao preko granica boli i kada više nije mogao, uslijedila je operacija. I dugih osam mjeseci oporavka. Potom je završio u njemačkom drugoligašu Ingolstadtu, ali je klub ispao u treću ligu, gdje Ivan više nije imao pravo nastupa.

U međuvremenu, dogodila se 2008. Za Zadar jedna od najcrnjih poslijeratnih godina. U travnju je, nakon strašne tragedije, preminuo Hrvoje Ćustić, a svega mjesec dana kasnije, iznenada i Romeo Santini, Ivanov otac. Poznati zadarski kantautor napisao je pjesmu “Dvanaesti anđeo”, posvećenu Hrvoju, koju nažalost, nije stigao uglazbiti. Učinili su to kasnije njegovi prijatelji, kao vječnu uspomenu na dva vrhunska čovjeka. Ivan je, pak, u trenutku ostao bez oca, bez kluba i bez zdravlja, s upitnom nogometnom budućnošću.

U najtežim trenucima, snagu mu je davala obitelj i kako je on sam uvijek isticao – vjera u Boga. Morala je to biti neka posebna snaga, kada se uspio izdići iznad svih problema i nesreća. Na ljeto 2009. vratio se u Zadar i krenuo ispočetka. Te je sezone zabio šest pogodaka, sljedeće devet, a u prvom dijelu sezone 2011./12. je naprosto eksplodirao i zabio 10 golova u 16 utakmica. U tom trenutku bio je prvi strijelac Prve HNL, a proglašen je i najboljim nogometašem godine. Odlazak je bio neizbježan.

Iz Zadra, ovaj put ne sa suspenzijom, nego kao miljenik navijača, otišao je put njemačkog Freiburga.

A tamo, novi problemi – nikako dobiti pravu priliku. I nije ju dobio, sve dok nije otišao u Kortrijk, kada je Santinijeva karijera napokon nezaustavljivo krenula uzlaznom putanjom. Tresao je mreže u tom “malom” belgijskom klubu, navijači su skandirali njegovo ime, potom je prešao u slavni Standard Liege, kojemu je pogotkom u 88. minuti donio Kup, svoj prvi veliki trofej u karijeri. Put ga je dalje odveo u francuski Caen pa natrag u Belgiju, u veliki Anderlecht i konačno u Kinu. Svugdje je potvrdio svoju kvalitetu i bio jedan od glavnih igrača.

Jedino mjesto gdje (još) nije dobio pravu priliku je seniorska reprezentacija Hrvatske. Istina, ubilježio je pet nastupa, no tamo kriteriji ipak nisu isključivo sportski. Unatoč tome, nikada od njega nećete čuti nezadovoljstvo ili ružnu riječ upućenu nekome. Samo ponos i zahvalnost Bogu na svakoj ukazanoj prilici da igra i predstavlja svoju domovinu.

Ivan Santini je takav. Skroman, ponizan, otvorena srca, bez trunke kvarnosti ili dvoličnosti, koja se nerijetko zna uvući u glavu onih koji dosegnu svjetske visine. Onakav je kakav je oduvijek bio i kakvog su ga roditelji odgojili. A na terenu ratnik i bespoštedni borac, uvijek spreman pružiti ruku. I rasni strijelac. Njegovi su golovi često prava mala umjetnička djela. Ivan Santini vrhunski je primjer mladim sportašima. Vrhunski u svakom pogledu. I ako je itko zaslužio svoj trenutak sreće, on jest.