Klub bez vizije, sistem bez odgovornosti ili kako je simbol grada postao društveni problem

Izlaganje Veljka Mršića pred novinarima nakon poraza od Splita, koliko god bilo “vruće glave” i u dijelovima pomalo nespretno, toliko je zapravo još jednom ogolilo srž problema Košarkaškog kluba Zadar. A srž problema, da odmah budemo jasni, sigurno nije trener. Niti je to sada Veljko Mršić niti su to prije bili Danijel Jusup, Ante Nazor, Aleš Pipan i svi njihovi prethodnici.

Trener, dakako, mora snositi svoj dio odgovornosti, a u Mršićevom slučaju ona je i nešto veća, jer praktički ima i ulogu sportskog direktora. A kada na početku studenog imate situaciju da su klub već napustila dvojica igrača (Jacobi Boykins i Darko Planinić), treći (Jonathan Galloway) je na odlasku, a četvrtome se traži zamjena, onda znači da nešto u selekciji momčadi nije odrađeno kako treba.

K tome, rezultati u ABA ligi su poražavajući. Nadasve porazi od Krke i Splita na domaćem terenu. Momčadi, koje ni po čemu ne bi smjele biti ispred Zadra, relativno su lako odnijele bodove s Višnjika. Puka je sreća da je Primorska ove sezone “zalutala” u regionalno natjecanje pa ne bi trebalo strahovati od posljednjeg mjesta.

Omjer 6-1 u prvenstvu Hrvatske nije nikakva utjeha. Pala je Cibona u prvom kolu, a sve ostalo bilo je puko odrađivanje posla protiv znatno slabijih protivnika i to ne uvijek bez problema. Uz neugodan poraz od Gorice. Ako je to nešto čime će se Zadar zadovoljiti, onda je netko u klubu dobrano pobrkao lončiće.

“Ako uprava kluba ima ikakvih nedoumica u vezi mene, to je najmanji problem. Želim samo da shvatimo gdje smo”, rekao je Mršić. I recimo, hipotetski, da Mršić kao “ovosezonski Pedro” u skorom razdoblju ode s klupe Zadra. Pa se onda zapitajmo: Gdje je to trenutačno KK Zadar?

Klub bez vizije. Bez jasno i javno prikazanog plana i programa rada, bilo da je riječ o sportskoj ili poslovnoj politici. Bez rezultata na ijednom polju. I što je vjerojatno najgore, bez ičije odgovornosti. Osim, eto, trenerove, jer njega je najlakše promijeniti.

Do jučer su u klubu smatrali da je sportski direktor potreban, a kada je pritisak na leđima Branimira Longina postao prevelik, on je samo preraspoređen na novo radno mjesto. I kako drugi sportski direktor nije pronađen, ta je funkcija (privremeno) ukinuta i kompletna sportska politika po pitanju seniorske momčadi dana je u ruke treneru.

Treneru, kojega bi po logici stvari trebao birati sportski direktor, odnosno netko s košarkaškim kompetencijama da procijeni koje je najbolje rješenje za klub. Ali kako sportskog direktora nema, odabir trenera prepušten je Nadzornom odboru. A tamo, bez uvrede ikome, ipak ne sjede košarkaški eksperti, već mahom ljudi iz drugih poslovnih i društvenih sfera. Neki poznaju košarku nešto bolje, neki nešto slabije, ali odabir trenera u ozbiljnom klubu ni u kojem slučaju ne bi trebao biti njihov posao. U Zadru, eto, jest.

I pritom uopće ne dovodimo u pitanje opravdanost odluke o angažmanu Veljka Mršića. Ime i prezime su tu najmanje bitni. Poanta priče je da netko mora odgovarati za kreiranje sportske politike kluba pa tako i za odabir trenera. A to ne može biti Nadzorni odbor sastavljen od ljudi kojima košarka je ili nekima i nije hobi. Ne, ako govorimo o profesionalnom klubu, a KK Zadar s obzirom na ulaganja to jest.

Radi se o sistemu funkcioniranja i načinu upravljanja koji naprosto nije dobar, a potvrda toga su rezultati svih prethodnih godina, ali koji očito odgovara većinskom vlasniku kluba, Gradu Zadru. I nije to tako samo u košarci, no ona je, eto, kao sportski simbol grada, najbolji primjer. Sistem je to bez odgovornosti.

Grad Zadar, naravno, nije odgovoran, jer on “jedini i drži klub na životu” višemilijunskim ulaganjima svake godine. Nadzorni odbor nije odgovoran jer on je tu samo da nadzire. Direktor kluba nije odgovoran jer on bitne odluke i ne donosi. Sportski direktor nije odgovoran jer ga nema. I preostaju nam još igrači i trener, koji se mijenjaju iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec, a rezultati ostaju isti. Dakle, korijen problema nije u njima.

Košarkaški klub Zadar je od simbola grada postao predmet frustracije i ako baš hoćete, društveni problem. Jer kako bi se prosječan građanin trebao osjećati kada pročita vijest da će Grad Zadar ovakvom KK Zadru dati još 3 milijuna kuna iz proračuna, dok se s druge strane provode humanitarne akcije za kupovinu medicinskih aparata koji život znače za zadarsku bolnicu. Ili dok razmišlja kako će se svjetska epidemiološka kriza odraziti na njegov posao i obitelj.

Zadrani, emotivci kakvi jesu, vjerojatno bi i unatoč problemima i krizi prihvatili takva rješenja, samo da vide neki smisao tih ulaganja. Da se klub razvija, napreduje, da okuplja što veći broj djece i mladih, motivira ih da se bave sportom, da gradi pozitivnu priču, širi pozitivnu energiju i čini Zadar boljim, sretnijim mjestom za život. Da ljudi mogu biti ponosni na svoju “svetinju” i da zajedno brode kroz lijepe i teške trenutke. Nažalost, već godinama ta priča ide u posve suprotnom smjeru, a novci i dalje u istom. Pitanje je samo: Dokle tako?