Zadar – “Grad sporta” koji to zapravo nije

Vrijeme čitanja: 6 min

Laskava titula “Europski grad sporta” koju će Zadar, zahvaljujući online prezentaciji, nositi u 2021. godini, može zavarati samo one koji o stanju u zadarskom sportu ne znaju apsolutno ništa. Poput, primjerice, predstavnika ACES Europe, izvjesne europske organizacije koja se bavi dodjeljivanjem takvih i sličnih titula. Što vjerojatno u samoj zamisli i nije loše, ali nažalost može poslužiti i samo kao maskiranje problema i realnog stanja stvari.

Pritom ne treba sumnjati da su ljudi iz Grada Zadra, Sportske zajednice Grada Zadra i ostalih gradskih tvrtki koje se bave sportom vrlo dobro pripremili spomenutu online prezentaciju. Doista, ima Zadar i vrhunskih sportaša pa i vrhunskih sportskih događaja organiziranih u našem gradu, ponajviše zahvaljujući uvjetima na ŠC Višnjik, kojima se može pohvaliti. Ima europske, svjetske i olimpijske medalje, koje će zasjati u bilo kojoj prezentaciji. I tko god pogleda tu blještavu vanjštinu koja mu se prezentira, bez previše konkretnih pitanja, zasigurno će ostati impresioniran.

Lažno blještavilo

No, ako zagrebemo ispod površine, vrlo brzo ćemo doći do realnog stanja stvari koje je, svima onima koji barem malo prate situaciju u zadarskom sportu, jako dobro poznato. A ono je miljama daleko od blještavila koje se krije iza titule “grada sporta”. “Zadar je razvio sportsku politiku s odličnom infrastrukturom, programima i aktivnostima”, stoji između ostaloga u poruci predsjednika ACES-a. I zasigurno to na papirima koji su prezentirani spomenutoj organizaciji izgleda tako. No, realna slika nije ni približno tako idilična.

Ta “sportska politika” Grada Zadra već je godinama, slobodno možemo reći i desetljećima, svedena na izdvajanje nemalih sredstava iz proračuna prema klubovima, kojima najčešće upravljaju ljudi bliži politici nego li sportu, a koji u pravilu (čast iznimkama) nemaju nikakav dugoročni plan i program rada. A koji bi u sportu trebao biti temelj svega. Najčešće se sve svodi na puko preživljavanje iz sezone u sezonu i vječno kukanje o nestašici financijskih sredstava. Neki, koji bi svojim znanjem i kvalitetom i mogli napraviti iskorak, jednostavno nemaju drugog izbora ni mogućnosti, dok ostali drugačije i ne znaju pa godinama žive u mulju ispodprosječnosti i potkapacitiranosti.

Podijeli pa vladaj

A Grad? Grad se vječno skriva iza iznosa koji izdvaja za sport, odnosno klubove – a koji, ponavljamo, nije mali – prebacujući, po klasičnom hrvatskom obrascu, odgovornost na nekog drugoga. Jer kako Grad može biti za išta kriv ako je on najveći, ponekad i jedini, financijer nekoga kluba? Idealan alibi, zar ne? Možda zato što je isti taj Grad u veliku većinu klubova postavio i zaposlio “svoje ljude”, pritom nerijetko zanemarujući faktor stručnosti? Pa netko od njih valjda i raspolaže tim sredstvima koja dobiva od Grada. Ili ne? Bilo kako bilo, u konačnici nitko ni za što nije odgovoran.

Sportska politika Grada Zadra je zapravo politika “podijeli pa vladaj”. Gradu ili možemo u priču uključiti i Sportsku zajednicu koja raspolaže najvećim dijelom sredstava za sport, odgovara takvo raspršeno stanje u zadarskom sportu. Gdje se svi žale da imaju manje, a zaslužuju više od nekog drugog, ali kada treba nešto konkretno reći – većina šuti – jer, eto, mora se misliti i na sljedeću godinu. I u konačnici ta većina, iako unutar sebe vječno nezadovoljna, uvijek podržava one koji takvu sportsku politiku kroje. Začarani je to krug kojemu se ne nazire izlaz. A koji su njegovi rezultati? Pokušat ćemo ih rezimirati u najkraćim crtama.

Milijuni bez kontrole i rezultata

Košarka. Ako bi netko uspio izračunati koliko je točno novaca Grad Zadar u recimo 10-godišnjem ili 20-godišnjem razdoblju ulupao u Košarkaški klub Zadar, taj bi doista zaslužio posebnu nagradu. Svakako, govorimo o stotinama milijuna kuna utrošenih u nešto, što već desetljećima nema nikakav dugoročni plan i program i ne donosi gotovo nikakve rezultate, već najčešće frustracije. Godine borbe za ostanak, ispodprosječni igrači s iznadprosječnim plaćama, zapostavljanje omladinske škole, prosvjedi navijača, milijunski dugovi, preoblikovanja, predstečajne nagodbe, rebalansi proračuna… Puno politike – malo sporta, a govorimo o nečemu što bi trebao biti sportski simbol grada, jer Zadar je ipak grad košarke.

Nogomet. Prva rečenica košarke, vrijedi i za nogomet. Godinama su pozamašna sredstva iz gradskog proračuna išla na račun kluba sa Stanova bez ikakve kontrole, a odlazila su tko zna kako i tko zna kuda. I onda, kada se balon od sapunice napokon raspuknuo, Grad je odlučio samo oprati ruke i krenuti dalje. Kao da se nikada ništa njega nije pitalo i kao da nikakve veze s tim klubom nije imao. A cirkuska predstava oko gašenja jednoga i pokretanja drugoga kluba, koja je još u tijeku (a sve u režiji Grada Zadra i Sportske zajednice), je nešto, što doista nadilazi sve granice zamislivoga. Bilo kako bilo, nogomet je u “gradu sporta” i gradu četvorice svjetskih viceprvaka gotovo do temelja uništen. O infrastrukturi da i ne govorimo.

Strmoglavi pad ili vječna prosječnost

Ostali timski sportovi. Rukometni klub je od nekadašnjeg uglednog prvoligaša, iz kojega je proizišlo i nekoliko vrhunskih igrača i reprezentativaca, došao do toga da već godinama malo tko u gradu zna u kojem rangu natjecanja klub uopće igra. Kuglački klub je od prvaka Europe i svijeta te višestrukog prvaka Hrvatske došao do toga da je praktički izbačen iz vlastitog doma i upitna mu je budućnost. Stolnoteniski klub, koji je godinama bio u hrvatskom vrhu, uspio se strmoglaviti do drugog državnog ranga, što u tom sportu i nije baš lako. Odbojkaški klubovi već godinama uglavnom žive u prosječnosti između prvog i drugog ranga, bez ambicija i mogućnosti za iskorak. Ženski košarkaški klub se, primjerice, uspio približiti najboljima u Hrvatskoj, ali ni on nikada nije dobio priliku za značajniji iskorak. U isti koš može i Vaterpolo klub, koji je značajno napredovao otvaranjem bazena na Višnjiku, ali je došao do granice preko koje ne može. Futsal klubovi, koji bi po kvaliteti sigurno mogli napraviti iskorak, u petom po veličini gradu u Hrvatskoj nemaju gdje igrati prvu ligu…

Prerani odlazak mladih

Individualni sportovi. Atletika, plivanje, gimnastika, skokovi u vodu, borilački sportovi… Svatko se bori sa svojim, manjim ili većim problemima, ali svima je zajedničko jedno, a to vrijedi i za većinu gore navedenih timskih sportova. Čim neka talentirana djevojka ili mladić svojim nastupima i rezultatima odskoči od ostalih, vrlo brzo dođe u situaciju da u Zadru više nema prostora ni mogućnosti za napredak. I odlazi. Put Zagreba, Splita, Rijeke, Osijeka, inozemstva… I da nabrojimo sve te vrhunske sportaše, koji su vrlo mladi morali otići iz Zadra, jer u “gradu sporta” za njih nije bilo sluha, trebao bi nam poseban tekst.

Atletika je tu, kao “kraljica sportova”, najeklatantniji primjer, ali daleko od toga da je jedini. Zamislite, primjerice, da Stipe Žunić, čovjek koji je osvojio broncu na Svjetskom prvenstvu u bacanju kugle, krene nekom strancu pričati posljednju atletsku priču iz svoga grada. “Znaš, nekome je u Zadru ovih dana palo napamet da bi se treninzi bacanja kugle i koplja mogli održavati na igralištu Bagat. Igralištu koje ima 90 metara travnate podloge i 10 metara betonske i koje se nikada ni približno nije koristilo u te svrhe.” Toliko o dugoročnom planiranju sporta u Zadru.

“Titula” na krivoj adresi

U svom tom košmaru zadarskog sporta, kojega bi gospoda iz Grada Zadra i Sportske zajednice htjeli zapakirati kao nešto vrhunsko, izdvaja se tek jedrenje, no ono je doista priča za sebe. Prvenstveno zbog obitelji Fantela, koja je najveći dio povijesnih uspjeha okrunjenih olimpijskim zlatom iznijela na svojim leđima (a sjetimo se i njihovih muka i putovanja po regatama starim isluženim kombijem), a potom i zbog Jedriličarskog kluba Uskok, koji se također ima čime pohvaliti. No, jedrenje je i kao sport po mnogočemu drugačije od ostalih.

U svakom slučaju, kada se podvuče crta, zaključak je da je Grad Zadar svojim iznimno lošim upravljanjem sportom, sportskim klubovima i objektima tijekom niza godina doveo do toga da je sport u našem gradu praktički sveden na amatersku razinu. Što, s obzirom na poprilična sredstva koja se godišnje izdvajaju iz gradskog proračuna (odnosno iz džepova građana grada Zadra), nipošto ne bi smio biti slučaj. A odgovor na pitanje zašto je tomu tako je svima, koji ne žele zabadati glavu u pijesak, i više nego jasan. Ako ćemo se, pak, vratiti na laskavu titulu s početka teksta možemo zaključiti samo jedno: Zadar može biti “grad sporta” isključivo zahvaljujući sportašima i svim onim vrijednim, poštenim i kvalitetnim trenerima i sportskim djelatnicima, kojih ima, ali prečesto nepravedno ostaju u drugom planu – a nipošto zahvaljujući onima koji bi se tom titulom htjeli okititi.

Foto: Šime Zelić, Antonio Pejić