Pet koraka prihvaćanja neželjenih emocija

Vrijeme čitanja: 3 min

Prihvaćanje emocija bez osude i samokritike jedan je od najtežih koraka u proživljavanju intenzivnih emocija u sportu kao što su frustracija, strah od pogreške ili prednatjecateljska anksioznost. U prethodnom tekstu već sam naveo razloge neisplativosti ignoriranja ili potiskivanja osjećaja u sportu, no koji su točno koraci koje sportaš čini u fazi prihvaćanja vlastitih emocija?

Jedan od vodečih stručnjaka u ovom području, Christopher Germer (2009), podrobnije je pojasnio proces prihvaćanja neželjenih emocija kroz kontinuum od 5 koraka:

1. Korak: IZBJEGAVANJE

U prvom koraku prihvaćanja emocija sportaš je u otporu da prođe kroz “oluju” vlastitih osjećaja ili pojedine emocije. Sportaš ne prihvaća vlastitu emociju, ne dopušta evaluirati svoje unutarnje stanje, odbija sebi dopustiti da proživi emociju kroz svoje tijelo. Zbog intenzivnih emocija sportaši, neovisno o kvaliteti i natjecateljskoj razini ili statusu, odustaju od borbe usred natjecanja ili postaju pasivni u igri (npr. u rukometu usporavaju protok lopte i manje ulaze u kontakt igru). Pojedini sportaši zbog neidentificiranja vlastitih osjećaja povećavaju kognitivnu anksioznost do te mjere da “blokiraju” tijekom izvedbe (npr. promašaj cijelog koša kod slobodnih bacanja). Kako bi mladim sportašima jednostavnije pojasnili prvi korak Germer (2009) koristi metaforu: “sakrivamo se u vlastitoj kući blokirajući vrata; kažemo posjetiocu da ode dalje od nas”.

2. Korak:ISTRAŽIVANJE SA ZNATIŽELJOM (izlaganje nelagodi)

Nastavno na metaforu kuće u ovom koraku vlasnik “ pilji kroz vrata da vidi tko dolazi”. Kroz postepeno izlaganje nelagodi sportaš dopušta primijetiti emociju u vlastitom tijelu, sa znatiželjom koji dio tijela i koje tjelesne senzacije emocija pokreće ili koristi za svoje postojanje. U takvim trenucima sportaš je voljan suočiti se s nenadanim osjećajem napetosti u nogama ili primjećivanju intenzivnijih otkucaja srca tijekom zadnjeg napada na utakmici.

3. Korak: TOLERIRANJE

Tijekom faze toleriranja sportaš promatra svoje osjećaje bez opiranja i “bježanja” od iskustva koje nosi nelagodna ili neželjena emocija. U ovoj fazi sportaš je sposoban iskusiti emocionalnu patnju promatrajući je strpljivo u svojem tijelu sa stvaranjem mjesta unutar sebe za odluku što će učiniti s osjećajem: dopustiti da emocija upravlja njegovim vrijednostima i ponašanjem ili da on odlučuje kako će se ponašati usprkos “težini osjećaja koje proživljava bez opiranja”. U takvim trenucima atletičar je spreman tolerirati osjećaj frustracije i srama kad ga nekolicina atletičara prestigne i usprkos emociji i dalje trči punom snagom i intenzitetom. Tenisač koji je vidno oštećen odlukom suca dopustit će sebi osjetiti i tolerirati ljutnju i frustraciju. Primijetit će je unutar svoga tijela, promatrati je i s razumijevanjem prema sebi tolerirati, no i dalje će donositi mudre odluke i poteze za sljedeći poen. U ovoj fazi prihvaćanja emocija “vlasnik kuće” će pozvati gosta unutar kuće, ali će ga zamoliti da ostane privremeno u hodniku.

4. Korak: DOPUŠTANJE (emocijama da dođu i prođu)

U četvrtom koraku dopuštamo gostu kuće da prošeta po kući pod budnim nadzorom vlasnika. Trenuci proživljavanja i toleriranja intenzivne emocije našem umu se čine kao da će emocija trajati dugo i intenzivno, no u stvarnosti svaka emocija baš kao i val ima svoj začetak, najvišu (najintenzivniju) točku i fazu opadanja. Ukoliko je sportaš spreman uložiti strpljenje i bez samoosude promatrati svoju emociju ona će trajati kraće i bit će manje intenzivna, a sportaš će moći donositi odluke neovisno o jačini emocije. U stadiju dopuštanja sportaš treba biti svjestan “bujice misli” koja dolazi u trenucima proživljavanja intenzivnih emocija. Misli sumnje, samoosude i samokritike ispunjavaju mentalni prostor sportaša i ukoliko ih nije svjestan, sportaš će se ponašati po automatizmu onako kako mu misli kažu i kako ga navode. Ono što je oslobađajuće za većinu sportaša jest činjenica da su misli samo misli, te da imamo izbor ne povjerovati u svaku “priču” ili “scenarij” koje nam misao želi ispričati.
Na primjer, sportašu se prilikom intenzivnog straha od pogreške pojavi misao sumnje: “Što ako opet napravim istu pogrešku?”. Sportaš će u ovakvim situacijama biti svjestan sumnje, neće se opirati misli zašto mu je došla sumnja i prihvatiti “priču ili scenarij” koju sumnja nudi: “što ako ponovim lošu izvedbu s prethodnog turnira i iznevjerim trenera”, već će dopustiti misli da dođe i prođe usmjeravajući fokus na sadašnji trenutak izvedbe (npr. fokus na loptu).

5. Korak: PRIJATELJSTVO (vrijednost učenja od nelagodne emocije)

Posljednji stadij završava prethodnu metaforu na sljedeći način: “vlasnik kuće sjedi s gostom i dopušta gostu govoriti” Posljednji stadij mijenja naš pogled i odnos s emocijama, odnosno sportaš postaje svjestan da su mu potrebne i neophodne nelagodne emocije kao što su strah ili anksioznost kako bi izašao iz svoje zone komfora u kojem je strah onemogućavao promjenu pristupa na natjecanju (npr. košarkaš usprkos strahu preuzima odgovornost i upućuje posljednji šut na utakmici). S druge strane, tenisač koji je činio sve kako bi izbjegao nelagodu neizvjesnog rezultata (npr 6:6 i ulazak u tie break) sad se ne opire neizvjesnosti već pomalo priželjkuje situacije visokog uloga jer ih percipira kao izazov ili priliku za napredak, a ne kao prijetnju. Tenisač je svjestan da u neizvjesnim situacijama može očekivati anksioznost ili strah od pogreške, no unatoč doživljavanju anksioznosti prilikom važnog poena, bez opiranja dopušta sebi primijetiti aksioznost te odlučuje živjeti po vlastitim vrijednostima (npr. sportaš može sebi reći: “primjećujem anksioznost, evo prilike da izazovem samog sebe”). Sportašima je također vrlo važno napomenuti da su osjećaji i osjećanje nelagodnih emocija dio ljudske prirode, te doživljavanje istih nas ne čini ”manje sportašima”.

Tekst: Toni Gauta

Foto: ŠC Višnjik