Hrvoje ne smije i neće biti zaboravljen nikada

Treći travnja u Zadru nikada neće biti datum kao i svi drugi. Tog je dana 2008. godine na dotad nezamisliv način na nogometnom igralištu izgubljen jedan mladi život, a zauvijek su promijenjeni životi njegove obitelji i prijatelja. Promijenjena je i zadarska i hrvatska sportska stvarnost. Iako, ni približno onoliko koliko je trebala biti.

Naprosto je nezamislivo u jednom trenutku trčati za nogometnom loptom, u drugome se boriti za život, a nekoliko dana kasnije preseliti u vječnost. Jednako nezamislivo danas kao što je to bilo i prije 12 godina. Tragedije se, nažalost, prečesto događaju, ostavljajući nas sve bez riječi, samo s mislima suosjećanja i ljubavi prema onima koji su najviše izgubili. Ipak, zbog mjesta i načina na koji se dogodila, ovu priču treba uvijek iznova ponavljati, jednako potresno kao i onda kada se tragedija dogodila. Treba je ponavljati dokle god se nešto ne promijeni, pritom brižno čuvajući uspomenu na Hrvoja.

Pišući o Hrvoju svake godine strah me samo jednoga – ne zapasti u patetičnost u kojoj bi se podjednako izgubilo ono što doista osjećam, kao i ono što bi tekstom htio izraziti. Hrvoje je bio odličan nogometaš, veliki borac, vrhunski sportaš i izvanredan čovjek. Strašno je volio nogomet i svoj Zadar. To je ono što ćete čuti od svakoga tko ga je poznavao. I nema onoga tko danas neće zastati i zamisliti se – zar je prošlo već 12 godina? Dvanaest godina bez Dvanaestog anđela.

Mnogi će ga se, nažalost, sjetiti tek na ovaj tužan dan. I to mnogi, čija bi dužnost i obaveza bila da ga se sjete mnogo češće. I to ne samo cvijećem, svijećom i ponekom lijepom riječi. Već mnogo konkretnije. Djelima. To je ono što u ovih 12 godina, nažalost, još nismo doživjeli. Ne onako kako je Hrvoje zaslužio. Zbog načina na koji je živio, zbog načina na koji je otišao i nadasve zbog onoga što predstavlja za Zadar i Hrvatsku.

Prilika je bilo. I bit će ih još, budite sigurni u to. I baš zato je važno da iz godine u godinu čuvamo uspomenu na Hrvoja i podsjećamo da njegova tragedija nikada ne smije i neće pasti u zaborav. To je najmanje što možemo učiniti. A onoga dana kada riječi postanu djela, tek tada će besmisao tragedije barem malo dobiti smisao u vidu svih budućih generacija koje će nastaviti brižno čuvati ime Dvanaestog anđela. Ime Hrvoja Ćustića.