Sanja Marušić: Tko istrči veličanstveni Berlinski maraton postaje legendom

Vrijeme čitanja: 3 min

Naša sugrađanka Sanja Marušić nakon maratona u New Yorku prošle godine istrčala je nedavno i onaj Berlinski. Prenijela nam je svoje dojmove.

Nakon prošlogodišnjeg istrčanog Njujorškog maratona bila sam sigurna da ga ni jedna utrka neće nadmašiti svojom savršenom organizacijom, sigurnosnim mjerama, energijom trkača i posjetitelja, pozitivnim emocijama… No, svaki je maraton ipak poseban i veličanstven na svoj način. Kako mislim da kuću ne čini sama građevina, tako mislim da utrku ne čine grad ni staza već ljudi – organizatori, trkači, volonteri i publika.

Berlin je odredište maratona kojeg sam odabrala za ovu godinu. Riječ je o jednom od šest najvećih World Marathon Majors koji se u nedjelju 29. rujna održao u svom 46. izdanju. Poznato je da je berlinska staza idealna za trkače i da je svjetski rekord u maratonu istrčan 2018. godine upravo u tome gradu kada je Eliud Kipchoge završio utrku za 2:01:39.

Grad burne prošlosti na svoj je način toga kišnog dana slavio trčanje, brzinu, napor, pobjedu i život. Bila mi je velika radost i čast biti dijelom te sportske manifestacije i trčati s trkačima iz cijeloga svijeta. Na jednome mjestu toliko divnih emocija, suza radosnica, zagrljaja i čestitki malo se gdje može naći. Trkačka je zajednica posebna jer svaki od trkača trči za sebe, na stazi je sam sa sobom, sa svojom mukom, a u cilju slavi zagrljen s nepoznatim trkačima koji su vjerojatno proživljavali isto ili slično što i on.

Maratonskome je danu prethodio sajam sporta, EXPO, koji se održao na čuvenoj zračnoj luci Tempelhof koju su nacisti izgradili prije Drugog svjetskog rata, a aktivna je bila sve do 2008. godine iako se nalazi samo 5 km od centra grada. Danas je aerodromska zgrada zaštićeni spomenik kulture. Za obići EXPO, pogledati ili kupiti nešto od sportske odjeće, obuće, neophodnih gadgeta ili sportske prehrane potrebno je izdvojiti 2-3 sata jer je ponuda bogata, a izlagači su brojni.

Utrku je obogatila navijačka atmosfera publike koju loše vrijeme nije omelo da u velikom broju izađe na ulice. Brojne su glazbene grupe, pjevači, plesači i svirači podržavali trkače od starta do cilja. Oduševila me je i dirnula skupina bubnjara koju su činili muškarci i žene od oko 70-ak godina. Neumorno su i srčano bubnjali osjećajući koliko nam je podrška bila potrebna. Mene se posebno dojmio stisak ruke i snažan zagrljaj žene u cilju koja mi je stavila medalju oko vrata. Sve su to pojedinosti koje neku utrku čine posebnom i velikom i na koju se poželite vratiti.

Kišna nedjelja i bulevari i ulice Berlina do cilja su doveli oko 44 000 trkača iz 150 zemalja među kojima je sudjelovalo i oko 13 000 žena. Pod sloganom Be a Berlin legend trčalo je i 79 Hrvatica i Hrvata. Ja sam predstavljala Školu trčanja Zadar u kojoj treniram pod vodstvom trenera Ivana Tute i Jure Šanga. Stazu od 42 km i 195 metara istrčala sam u vremenu nešto boljem nego na svojem posljednjem maratonu. Zadovoljna sam jer cilj mi je sudjelovati i istrčati stazu. Ako je to bolje nego na prethodnoj utrci, još sam zadovoljnija. Pripreme za ovaj maraton poklopile su se s ljetnim mjesecima što je otežano činjenicom da sam zbog visokih temperatura treninge odrađivala u ranojutarnjim ili kasnovečernjim satima. Tako se znalo dogoditi da trčim već u 5 sati ujutro, kao i da trčim navečer u 11 sati. Redovitost u treninzima ono je u čemu sam dosljedna što me malo-pomalo dovodi do ostvarenja svojih snova. Trčanje je bilo moja životna želja zbog čega sam se prije šest godina ohrabrila i krenula u taj sport vjerujući svome instinktu koji mi je govorio da ja to mogu. Za mnom su krenuli i moj suprug i dvije kćeri, tako da smo na nekim utrkama sudjelovali svo četvero zajedno. Trkačke treninge kombiniram s plivanjem koje otkrivam također u posljednjih nekoliko godina pa sam ovo ljeto isplivala svoj drugi maraton Preko-Zadar.

Moji planovi za dalje nisu maleni ni skromni. Sad kad sam krenula, ako me zdravlje posluži, željela bih istrčati svih šest najvećih maratona. Nakon New Yorka i Berlina htjela bih istrčati maratone u Londonu, Bostonu, Chicagu i Tokiju.

Sreća prati hrabre, a ja hrabrosti imam, dakle potrebno je i malo sreće da se poklopi sve potrebno i ne vidim razloge zbog kojih mi se planovi ne bi ostvarili.