29 ožu 2024
Sanja Marušić: “Pretrčati New York neprocjenjivo je iskustvo”
Naslovna slider

Sanja Marušić: “Pretrčati New York neprocjenjivo je iskustvo”

Veliki pothvat napravila je naša sugrađanka Sanja Marušić koja je nedavno pretrčala legendarni maraton u New Yorku. Ponosni smo na nju i donosimo njezinu priču od Zadra do New Yorka.
Trčanjem se nisam počela baviti slučajno. Ono je došlo kao rezultat moje životne želje koja se ostvarila i još se ostvaruje što je samo potvrda onoga da nikada nije kasno da dosanjate svoje snove. Sve je ostvarivo pa i u kasnijoj životnoj dobi budući da sam se trčanjem počela baviti u svojoj 47. godini života.

Moje trčanje nije samo trčanje, već je ono jedna lijepa priča o prijateljstvu, druženju, putovanju, osvajanju trkačkih staza i veselju bez obzira na rezultat koji ostvarim na kraju utrke. Moj je cilj završiti utrku, naravno uvijek dajući sve od sebe na stazi. Ako popravim rezultat, budem bolja nego na prethodnoj utrci – još bolje, ali ako to ne postignem, jednako sam sretna kao i da jesam.


Cijelog sam se života rekreativno bavila nekim sportom, ali trčanjem nikada sve do veljače 2015. godine kad sam se upisala u Školu trčanja Zadar i počela redovito i ozbiljno trenirati pod stručnim nadzorom trenera Tute, Gobina i Šanga ne propuštajući ni jedan trening. Budući da se moj suprug i dvije kćeri bave sportom, a ja sam ih uvijek podržavala, pratila i s njima odlazila na natjecanja kao gledatelj, kada su djeca odrasla i krenula svojim putem u život, odlučila sam se i ja predati onome što me je, slobodno mogu reći, osvojilo.

Moji su prvi treninzi izgledali tako da sam kombinirala trčanje i hodanje s tim da sam povećavala dužine trčanja, a smanjivala hodanje i postupno sam, korak po korak jer jedino je tako moguće napredovati, došla do toga da sam s tri mjeseca treniranja istrčala svoju prvu utrku od 5 km, a svoj prvi polumaraton u Zagrebu istrčala sam nakon 8 mjeseci treniranja. Tada sam dobila još veći poticaj jer sam vidjela ne samo da ja to mogu, nego da me to čini jako sretnom.

Od tada sam istrčala dosta kraćih utrka, 25 do 30 polumaratona i tri maratona. Polumaraton je utrka od 21 km, a maraton je dužine 42 km.Prošle sam godine u travnju istrčala svoj prvi maraton u Beču, ove godine u travnju drugi u Bratislavi i prije nekoliko dana svoj treći maraton u New Yorku na kojem sam popravila svoje vrijeme i istrčala ga za 4:27:34 što i nije tako loše za trkačicu moje dobne skupine. U New Yorku sam, npr. bila 640 od 2200 žena dobne skupine od 50 do 54 godine starosti.

Strašno me privlače velike dužine, osvajanje kilometara, testiranje svojih granica izdržljivosti i neizmjerna sreća po prelasku ciljne linije. Veseli me spoznaja što sve moje tijelo može podnijeti i koliko hrabrosti imam upuštajući se u naporne treninge i utrke. Trčanje godi tijelu i duši, oslobađa me svega onog što se čovjeku tijekom jednog radnog dana nakupi. Kako radim u školi, u Gimnaziji Franje Petrića kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti, radim jedan odgovoran i zahtjevan posao na kojem se od vas traži da ste uvijek skoncentrirani na nastavi, mirni i spremni prenositi znanje. Navečer nakon posla odem na trening, nađem se s prijateljima, ispričamo se, odradimo zadatak, prepričamo ga, dogovorimo se za sljedeće zadatke, utrke i slično.
Kruna moga dosadašnjeg, skromnog bavljenja trčanjem dogodila se prije nekoliko dana.

Maraton u New Yorku posebna je i veličanstvena priča budući da je riječ o zaista najvećem maratonu na svijetu na kojem je ove godine sudjelovalo preko 52 000 trkača iz 125 zemalja svijeta.

Za tu sam se utrku pripremala ne samo fizički, trenirajući po maratonskom programu od četiri mjeseca koji je pripremio moj trener, nego sam od toga putovanja htjela napraviti jednu lijepu priču koja je uključila moju obitelj koja me podržava na ovom putu i meni drage i bliske prijatelje koji su me pratili i podržavali u pripremama. Jako su me motivirale sve one osobe koje su mi slale poruke podrške ili poruke u kojima kažu da sam ih motivirala da i one krenu s trčanjem ili s nekom drugom fizičkom aktivnošću.

Treniram tri do četiri puta tjedno trčanje u Školi trčanja Zadar i tri puta tjedno plivanje kod trenera Karla Vukića. Svaki je trening isplaniran i ima svoje obrazloženje zašto je danas zadatak npr. 10 km, zašto se rade treninzi s ubrzanjima i sl. Subotom bih odrađivala tzv. dužinske treninge koji podrazumijevaju velike dužine, iznad 20 kilometara, koje se postepeno iz tjedna u tjedan povećavaju tako da dođem u jednom treningu do 37-38 km koliko sam ja najviše odrađivala.

Kako sam dospjela na njujorški maraton?

Na taj se prestižni maraton može doći na tri načina: prema svojim rezultatima što zasluže vrhunski trkači, možete doći tako da se uključite u sistem donacija tako da s organizatorom potpišete ugovor da ćete donirati određeni novčani iznos – koliko znam riječ je o najmanjem iznosu od 1000, 2000 dolara i na više i na treći način kako sam i ja došla da se prijavite na lutriju njujorškog maratona. Ona se otvara sredinom siječnja, ispunite opsežnu prijavnicu i čekate. Točno 1. ožujka dobila sam mail s čestitkom u kojoj mi javljaju da sam odabrana na lutriji, da sam zaslužila svoj startni broj i da sam uključena među ostalih 52000 trkača. Odmah morate platiti startninu od 280 dolara i nakon toga svaki vam tjedan stiže po jedan do dva maila u kojem dobivate detalje o sljedećim koracima koji su pred vama, npr. o načinu na koji ćete doći do startne zone, o tome hoćete li da vas čeka vaša odjeća po prelasku ciljne linije, o tome u kojoj ćete startnoj zoni biti i sl.
U New York sam otputovala 30 listopada sa suprugom i boravila sam tjedan dana kod prijatelja Lucije i Antonija Begonje koji žive u New Jerseyu. Nakon maratona u Americi sam ostala još tjedan dana posjetivši rodbinu u Kentuckyju.

Putovanje je bilo u vlastitom aranžmanu jer to što sam izvučena na lutriji znači samo da sam dobila startni broj za tu utrku.

Da priča o ovom putovanju bude još bolja, u rujnu me je organizator obavijestio da ću na svečanosti otvaranja maratona, koja se održala 2. Studenog, dva dana prije samog maratona, u defileu predstavnika svih zemalja koje imaju svoje trkače predstavljati Hrvatsku. Riječ je o svečanosti koja se odvila u Central Parku gdje je inače i cilj maratona. Kao predstavnica Hrvatske, uz još dvoje trkača iz Zagreba, nosila sam hrvatsku zastavu, bila sam u odjeći koju sam šila posebno za ovu priliku, u plavoj boji s kravatom u crveno-bijelim kockicama i s amblemom hrvatske zastave na rukavu. Sam organizator savjetovao je da se odjene odjeća nacionalnih boja, s prepoznatljivim simbolima i detaljima. Bila sam jako ponosna na tu ulogu i mislim da sam nas dostojno predstavila.
New York je grad koji svakodnevno ima na stotine velikih događanja, ali taj se grad posebno priprema za maraton. Na svakom ćete koraku u gradu vidjeti plakate s najavama maratona, reklame, fotografije dosadašnjih pobjednika, prikaze detalja s dosadašnjih utrka. Stanovnici su izuzetno gostoljubivi i prijateljski raspoloženi prema strancima. Ako saznaju da ste u njihovom gradu radi maratona, prema vama se odnose s posebnim poštovanjem. Iskazuju vam pohvale i divljenje.

Maraton se trčao u nedjelju 4.11. 2018. Trči se kroz svih pet njujorških okruga. Moj start je bio u 10:40 ispred Verrazano mosta kojim se State Island spaja s kopnom, zatim kroz Brooklyn u kojem se najduže trči, kroz Queens, Bronx, Manhattan i cilj je u Central Parku.U svakom vas okrugu dočeka masa navijača pjesmom, transparentima, povicima, plesom. Uz stazu svako malo nastupa u živo neki bend, DJ-evi, solo pjevači, rock sastavi, bubnjari… Kažu da je uz stazu oko 250 glazbenih grupa. Čak je objavljeno da su najglasniji navijači bili oni u 1. Aveniji, njih oko 7500 i da su proizveli buku od 126-128 decibela.Ta vas nevjerojatna atmosfera jednostavno nosi tako da ne osjećate težinu trčanja i same staze. Zanimljivo je bilo na posljednjem od pet mostova kad je jedna volonterka glasnim povicima hrabreći trkače u jednom trenutku povikala „Last damn bridge!” na što je nekoliko stotina trkača koji su tada trčali tim mostom u isti glas počelo uzvikivati „Last damn bridge!”
Zanimljivo je da neki trče s vama uz stazu po desetak metara da bi vas ohrabrili. Iz policijskih automobila trešti glazba ili se pale sirene i rotirajuća svjetla. Publika vas posipa konfetama, na megafon vam žele dobrodošlicu u taj i taj kvart… Nevjerojatno dobra atmosfera.

Impresivna je ta rijeka trkača koja ne prestaje do samoga cilja. Uvijek ste u masi trkača i u masi navijača. Pretpostavlja se da je uz stazu 2,5 milijuna navijača. Grad živi za taj maraton i svi su na ulicama jer žele biti dijelom toga spektakla. Neki od njih iznesu svoje napitke, voće, čokoladu, kockice šećera i nude vam uz stazu. Uzvikuju vaše ime ili ime zemlje iz koje dolazite ako to vide da piše na vašoj majici. Budući da je na mojoj majici, koju mi je prema mome dizajnu izradio Quest, pisalo Croatia, mnogi su to i uzvikivali. Najdojmljiviji mi je bio povik jedne starije gospođe u Bronxu koja je, dok sam trčala pored nje, vikala „You can do it mamma!” Ježite se od sreće i uzbuđenja. Trčala sam doslovno 42 km s osmijehom na licu i bez većih poteškoća pretrčala New York snimajući detalje utrke budući da sam nosila kameru sa sobom.

Organizacija svečanosti otvaranja i same utrke bila je savršena. Ni jednoga trenutka nisam imala dojam da je riječ o 52000 trkača jer je vladao savršeni red. Svi su vrlo strpljivo pratili upute, provjere, naputke o startnim zonama kojih je bilo četiri i svaka je startala u razmaku od 15-20 minuta. Jako je puno policije na ulicama, s oružjem, ali je nenametljivo sudjelovala u tom događaju osiguravajući nesmetano odvijanje, ali i navijajući uz stazu. Raskršća na prometnicama osigurana su kao i prilazi iz sporednih ulica. U gradu je toga dana nevjerojatno veselo raspoloženje, nitko se ne ljuti što je grad zatvoren, svi uzbuđeno prate utrku i navijaju za vas bez obzira od kuda ste. Ako ste u gradu poslije utrke s medaljom, pozdravljaju vas, žele se s vama rukovati, fotografirati, u metrou vam ustupaju mjesto za sjesti, smješkaju se i kimanjem vam glave izražavaju divljenje.

Tijekom staze organizirani volonteri na obilježenim postajama nude vodu, energetske napitke, banane, energetske gelove. Medicinsko vam je osoblje na raspolaganju svih 42 km, fizioterapeuti nude brzu pomoć onima kojima je potrebna. U cilju ulazite među prepune tribine s obje strane staze. Fotografiraju vas i po prelasku ciljne linije dobivate medalju i tzv. pončo kojim vas volonteri ogrnu i upute u zonu susreta s obitelji gdje me je čekao suprug koji me je pratio putem aplikacije na mobitelu i dočekao već i na 13. i 27. km staze.

New York maraton vjerojatno će biti nenadmašan u mojim budućim utrkama, ali ja svakako nastavljam i dalje. Planova imam puno. Spremat ću se i dalje za maratone i u ožujku ili travnju vjerojatno ću trčati maraton u nekom talijanskom gradu, a za sljedeću jesen u planu mi je berlinski maraton koji se uz njujorški ubraja u šest World marathon Majors.

Najvećim uspjehom smatram to što su se moje dvije kćeri, Dona i Vita i suprug Goran također uključili u trčanje. Suprug i ja trčimo zajedno polumaratone, a kćeri također imaju iza sebe istrčan polumaraton i nastavljaju trenirati i trčati dalje.

Svi oni koji imaju volju, snagu, koji su ustrajni i hrabri mogu, bez obzira na godine, krenuti u svijet trčanja i pronaći dužine i utrke prilagođene svojim mogućnostima, željama i ciljevima. Moje želje su duge utrke.