Ima li pilota u avionu?

„Car je gol! Car je bez odore!“, povikalo je prvo jedno dijete, a zatim su u jedan glas počeli vikati i ostali.

Krasna bajka književnika Hansa Christiana Andersena slika je i preslika trenutačnog stanja u Košarkaškom klubu Zadar. Poraz od Mornara, koji ne mora nužno biti teška katastrofa i zbog kojeg nije vrijedno izgubiti samopoštovanje i dostojanstvo, kao što to u posljednje vrijeme čine pojedinci koji svojim primitivnim vrijeđanjem u svlačionicu ispraćaju zadarskog trenera Aleša Pipana, nije otkrio samo činjenicu kako u momčadi Zadra nešto ozbiljno ne štima. Neodgovornost u igri, katastrofalna selekcija šuta, igrači koji na parketu proizvoljno invencioniraju, stihija… dovoljno govore o tome kako u ekipi nema sustava, hijerarhije. No, to je problem koji će Pipan i njegovi suradnici trebati riješiti.

Poraz od Mornara otkrio je nešto puno više od ovih golih fakata u kojima se uvijek traži nečija odgovornost.

Otkrio je ono što većina navijača, simpatizera (nazovi kako hoćeš) ovog kluba jednostavno ne želi vidjeti. Otkrio je kontinuiranu i permanentnu pukotinu u svim strukturama kluba. Jednu potpuno promašenu viziju budućnosti (ako ona uopće i postoji) ovog nekad poznatog i priznatog sportskog kolektiva. Guske u magli bio bi prikladan izraz kada bi se u tri riječi trebalo opisati ljude koji klub polako, ali sigurno vode u propast.

Navijači, iliti simpatizeri na zub su uzeli slovenskog stručnjaka Aleša Pipana. Vjerujući kako je upravo on taj heretik kojeg treba spaliti na lomači i nakon kojeg će sunce opet zasjati, polja procvasti.

Drugovi, vjerujte, neće.

Aleš Pipan tek je kolateralna žrtva jednog trulog sustava koji kao karcinom već godinama izjeda KK Zadar. Aleš Pipan prekratko je na klupi da bi mu se već sada radilo „o glavi“. I to na temelju „stručnjaka“ s ulice. I Aleš Pipan ne zaslužuje ništa goru sudbinu od onog tko ga je na to mjesto i postavio.

I tu dolazimo do djeteta iz Andersenove bajke. Jer tko će od odraslih priznati da sportski direktor Branimir Longin nije dorastao zadatku? Tko će priznati sve te silne pogreške koje on i direktor Željko Žilavec u neprekinutom nizu slažu još od mjeseca ožujka? To može samo dijete. Čisto, nevino i naivno.

Ovaj potonji, otjeravši tada Prestona Knowlesa, navijačima je uskratio nadu u titulu nakon punog desetljeća. Pravdao se kako bi njegova kazna bila preveliki uteg oko nogu kluba?! Bilo je sigurno i puno većih utega a titula nikad nije mirisala tako jako.

No, i taj njegov potez tek je dojenče za razliku od onog kojeg je par mjeseci kasnije povukao kolega mu Longin koji, gledajući sada unatrag, od stabla nije vidio šumu. Riješiti se trenera (Aramis Naglić) koji je uspio u onom za što je Slavko Trninić prof. tvrdio da je nemoguće, bilo je čisto samoubojstvo. Aramis je od govna uspio napravio pitu, a zahvala za to mu je bilo cjenkanje i uvjetovanje oko novog ugovora koji financijski sasvim sigurno nije mogao biti niti sjena onom koji je pripremljen za odbjeglog Davisa. A ta priča pak!?

I sva ta priča oko brendiranja kluba??? Sva ta pusta naklapanja koja već godinama slušamo kako će se klub kroz suvremeni brending, odnosno marketing podignuti na neki viši nivo. Postavljaju se povjerenici za sigurnost a na službene konferencije za medije ulazi tko god i kako god hoće? Dresovi koji kasne jer su zapeli na carini? Ugovori, plaće i odštete igrača kriju se kao što zmija krije noge…

Ma dajte!!!

Za spas kluba bit će potrebno puno, puno više doli smanjiti plaće radnoj zajednici i dati lažni sjaj nekoj patini koja se davno izlizala. I to kroz marketing koji je najveća prevara modernog društva.

Klub se nalazi u oluji svih oluja i s vrlo ozbiljnim problemima. Prestanite nas više maltretirati govorancijom, tlapnjama i trivijalnim stvarima.

Počnite raditi i preuzimati odgovornost za svoj rad. Tek tada će stvari krenuti na bolje…

“Nitko nije htio priznati da ništa ne vidi, jer bi time priznao da je glup i da nije dorastao svojoj dužnosti. Dosad nijedna careva odjeća nije doživjela takvo priznanje.

Ali najednom je neko dijete povikalo:

– Pa car je gol!

– Ah, bože moj, taj nedužni glasić! – zabrzao je uplašeni otac.

Ali već istog trenutka se začuo šapat:

– Dijete kaže da je car gol! Car je bez odore!

I odmah zatim počeše vikati svi u jedan glas:

– Car je bez odore! Bez odore!

Car je pretrnuo – vidio je i sam da je bez odore, ali je ipak odlučio ostati do kraja u procesiji pa je zauzeo još dostojanstvenije držanje. A komornici iza njega i dalje su nosili nepostojeće skute.”

Carevo novo ruho – Hans Christian Andersen