Edi Stipić nakon povratka u atletiku: “Želim biti bolji trener nego prije, hoću li uspjeti u tome pokazat će vrijeme”

Vrijeme čitanja: 3 min

Zadarski sportski djelatnik diplomirani kineziolog Edi Stipić, vratio se radu u atletici nakon dosta godina izbivanja iz nje i rada u nogometu, vaterpolu, jedrenju.

„Upravo tako i to nakon osam godina vratio sam se svojoj prvoj ljubavi atletici. Pokušat ću spojiti ono u čemu sam u zadnje vrijeme uspješan, to je rad od pet godina u timu s našim zlatnim jedriličarima te atletiku, ono čime sam se ranije bavio. Kako je došlo do povratka u atletiku, mogu reći ponajviše zahvaljujući našem paraolimpijcu bacaču koplja Vladi Gašparu, osvajaču bronce na EP održanom u Berlinu. Dogodila se situacija da sam radi njega kojeg treniram dosta vremena počeo opet provoditi na atletskoj stazi i to mi se svidjelo. Prisjetio sam se svega, vratio sam film dosta unatrag i osjetio zadovoljstvo. Ono što treba spomenuti je i podatak da su uvjeti za rad sada na našoj stazi za bavljenje atletikom kudikamo bolji od nekadašnjih. Sve to ponukalo me je i zaintrigiralo da se opet vratim kraljici sportova. Prvo sam osnovao Atletski klub Fortius za osobe s invaliditetom a sada sam osnovao i atletski klub za djecu i osobe bez invaliditeta koji se zove isto”.

Odaziv djece do sada, kakav je.

„Za sada je to 12-14 klinaca koji se pojavljuju na treninzima. Riječ je o djeci uzrasta od prvog do četvrtog razreda koji i jesu moja ciljana skupina. Izgleda veselo i zadovoljan sam. Nema žurbe, idemo polako”.

Planovi, nekakvi dugoročni.

„Kroz 6 do 8 godina, pokušat se probati probiti u vrhunsku seniorsku atletiku internacionalnog razreda. Sada je još uvijek glupo pričati što ciljam, međutim, iz zdrave selekcije s djecom s kojom sam počeo raditi pokušat ću se penjati stepenicu po stepenicu i stvoriti nekog zadarskog seniorskog atletičara koji će tu i trenirati i stanovati”.

Talentirane djece u Zadru ima jako puno.

„Talenata ima, to nije sporno. U ovom podneblju postoji odličan materijal koji treba brusiti ali za to treba i vremena. Ne smije se žuriti, tijelo se treba ispratiti onako kako ono sazrijeva i stasa i da može prihvatiti napore koje iziskuje određena dob. Ako se to može ispoštovati onda se može i pričati o seniorskoj atletici. Do sada smo bili osuđeni na juniorsku atletiku, što znači, odradi, osvoji koje državno prvenstvo, popravi pokoji rekord i kada dođe kraj srednje škole proslijedi to dalje u veće centre”.

Želja je da taj centar bude sada Zadar.

„Mislim da nije želja već realnost. Treba samo raditi, krenuti iz početka, propagirati atletiku kao ono što ona jest a to je kraljica sportova, pravi bazični sport. Djeca koja tu treniraju ne moraju se u njoj zadržati, ona mora biti prolazna stanica. Svoj djeci atletika je itekako došla bez obzira kojim sportom se kasnije bavili. Tu će sigurno naučiti kako i što bolje iskoristiti sposobnosti koje imaju, kako pravilno trčati i kretati se”.

Kada počinjete s natjecanjima.

„Na proljeće bi se ovi moji polaznici mogli pojaviti na natjecanjima za limače da malo to osjete jer današnja djeca i sportaši bez natjecanja nisu sportaši. Pravi nastupi, za to će proći i nekoliko godina dok počnemo pričati o nekoj ozbiljnijoj priči ali to je normalan slijed i put. Ako se dogodi da to bude i brže, ne sumnjam da ću znati što napraviti. Moj cilj kao atletskog trenera je biti uspješniji u njoj nego prije odlaska. Hoću li u tome uspjeti, pokazat će vrijeme”.