Napustila nas je legenda zadarskog veslanja Bruno Aras

Najstariji član Veslačkog kluba Jadran Bruno Aras napustio nas je jučer u 88. Godini života. Bruno i Jadran bili su više od 70 godina ”jedno  tijelo i jedan duh”, vezani nerazdvojnim sponama, te je bilo razumljivo što bi svaka riječ o Jadranu izvirala iz dubine njegova srca, kako je jednom napisao poznati kroničar zadarskog sporta Drago Marić.

Počivajte u miru barba Bruno i hvala na svemu što se učinili za Jadran!

U ime Veslačkog kluba Jadran izražavamo najdublju sućut obitelji.

Posljednji ispraćaj biti će na groblju Belafuža, u utorak, 22. svibnja u 16 sati.

Iz arhive Drage Marića.

Bruno i ”Jadran” već su 70 godina ”jedno  tijelo i jedan duh”, vezani nerazdvojnim sponama, te je razumljivo što svaka riječ o ”Jadranu” izvire iz dubine njegova srca. Prigodom ove obljetnice uručen mu je mali poklon u znak zahvalnosti za njegov doprinos u djelovanju Jadrana. Iako već u 87. godini barba Bruno je vitalan i pun priča iz povijesti zadarskog veslanja od trofejne Diadore do Jadrana, sadašnjeg baštinika zadarskog veslanja.

Bruno Aras u Jadranu je od obnove Kluba nakon završetka Drugog svjetskog rata, kada su stariji veslači, koji su uglavnom veslali još u prijeratnoj ”Diadori”, izvukli iz ruševina spremišta kod ”Maraske” dva oštećena čamca i nekako ih osposobili za treniranje. Bili su to Ante Ivić, Nino Buratović, Miro Ivanov, Mario Mikin, Stanko Jelenković i drugi.

U to doba kao osamnaestogodišnjak Bruno Aras bio je barkariol koji je svakodnevno prevozio Zadrane od ”Đige” do bivšeg Biloga banja ispred Puntamike, često i po deset sati dnevno bez prekida. U teškim danima koji su uslijedili nakon Drugog svjetskog rata, kada je Zadar potpuno razrušen, što bi se u današnje vrijeme moglo usporediti sa stradanjem Vukovara u Domovinskom ratu bilo je teško preživjeti, a kamo li se i baviti sportom. Kroz nekoliko crtica iz razgovora poznatog zadarskog novinara Drage Marića iz Zadarskog lista od 16. veljače 1995. barba Bruno priča o tim vremenima i obnovi Kluba.

”Jadran” je službeno obnovljen na skupštini 19. 2. 1949. godine i već te godine nastupili smo na prvenstvu Hrvatske u Puli, a prva javna regata u Zadru održana je 1950. Uz gostovanje Šibenčana. Ništa u to doba nismo imali, ali smo bili zadovoljni. Glavna nam je ”spiza” bila ”Trumanova jaja”, kako smo popularno nazivali jaja u prahu, koja su kao pomoć , putem UNRE, stizala iz Amerike. To je jelo u ono doba vrijedilo više nego danas najbolji biftek i bili smo sretni kada smo ga mogli dobiti.

U tim prvim danima obnovljenog ”Jadrana” sve je, dakako, bilo na čistoj amaterskoj osnovi, s puno samoodricanja. Uvjeti su bili izuzetno teški, ali ustrajalo se.

Kad nam je bilo najteže, uvijek se tu našao domar kluba pokojni Ive Polombito, ”naš otac”, kako smo ga zvali. On je u ”Jadranu” bio stup potporanj i točak zamašnjak. Radio je sve. Na natjecanja smo putovali svakako. Do vlaka u Split ili Rijeku čamce smo na razne načine dopremali, a onada se zavukli u G-kola u kojima se inače vozio teret i stoka. Poslije nas je spasio ”Autotransport” jednom ”karanpanom” na čiji smo krov vezali čamce koji bi putem od sunca ispucali. Kako nismo imali odgovarajuće ljepilo, pukotine smo ljepili jajima.

Veslanje je većini članova ”Jadrana” iz toga doba bilo sporedna zabava jer su svi radili. Stoga su trenirali rano ujutro, prije odlaska na posao, a ponekad su svi skupa odlazili pomagati u obrađivanju zemlje braći Đaniju i Bertu Grdović, kojima otac poljodjelac nije dopuštao veslati dok ne obave posao ”od kojega se živi”. Bruno je aktivno veslao, povremeno, do 1960. godine, a rekreativno deset godina nakon toga. Poslije je, kao član uprave, pretežito kao vođa puta, putovao s novim veslačima gotovo na svako natjecanje i većinu pehara, što ih je ”Jadran” u to doba osvojio, Bruno je donio u Klub.

U sedamdestogodišnjem drugovanju s veslanjem i veslačima imao bi Bruno Aras još puno toga zanimljivoga za ispričati. Možda drugom zgodom. Za sada htio je još samo istaknuti:

Najsretniji sam bio kada su naši sugrađani samodoprinosom 1981. godine izgradili novi suvremeni dom. Plakao sam od sreće prigodom njegova svečana otvorenja. Sjećam se, izišli smo pred sugrađane s transparentom ”Hvala Zadrani”. Zato mi se steglo srce, kada su ga prigodom agresije na Hrvatsku i Zadar četnici granatirali. Kao da su i mene ranili. No popravili smo ga i krenuli dalje. Talijani su nas zapalili, četnici granatirali, ali uzalud, ”Jadran” je neuništiv, i uz sportski, i u tome je pogledu simbol Zadra.

Veslanje je zadarska tradicija, kao košarka, bitno obilježje Zadrana i trebalo bi ga jače podržavati. Naš klub okuplja mnogu mladež i stvara od njih u svakome pogledu zdrave ličnosti. Vjerujem da će to Zadrani znati cijeniti.

 

Foto: JK Jadran

Komentari

%d blogeri kao ovaj: