U. Piasevoli: Učo je bio čovjek koji je živio Zadar i košarku

Brzo se jučer Donatovim gradom proširila vijest da nas je napustio dragi barba Učo, Ivo Pulanić, jedan od najboljih zadarskih trenera koji je posebno upečatljiv dojam ostavio u radu s mladim uzrastima. Ljubav prema košarkaškoj lopti Učo je prenosio generacijama Zadrana. Osoba koja je uz njega posebno vezana i to dugi niz godina je trener u zadarskoj Školi košarke Zadar, Umberto Piasevoli.

Samo na spomen Uče, Bertu su riječi krenule.

Koliko god se pripremali i prihvaćali istinu o prolaznosti ovog života, nikada nismo dovoljno spremni dočekati tužne vijesti o odlasku naših dragih…,to je jednostavno tako .Znao sam da Učo nije dobro, to sam i rekao njegovim mnogobrojnim prijateljima u Italiji, gdje sam bio u lipnju na kampu WBSC na kojem je Učo puno puta radio. Na odlasku su mi rekli „poljubi nam Uču“ a zvali su ga „ illeone di Croazia“.

Moje poznanstvo s Učom je doista dugo…..,ali krenimo s pričom:

Kao mali dječak, uzRaya Giergiu bio sam najmlađi polaznik prve generacije škole košarke u Zadru davne 1971 godine kod trenera pok. Leonarda Bajla. Nakon završene škole košarke došli smo u ruke Ive Uče Pulanića u kadete KK Zadar,1977/78 godine.Tada nije bilo toliko turnira kao danas ali smo svakodnevno trenirali u Jazinama, spremajući se za prvenstvo Jugoslavije u Zrenjaninu. Učo me je jako volio, pokazivao je to na sebi svojstven način:najviše je vikao na mene, tako da sam mnogo kasnije znao mnogim dječacima reći:“dok Učo viče na vas, budite sretni jer vidi nešto u vama, kada to prestane…,možete se ostaviti košarke. No, nažalost moje generacije(rođ.1962. i mlađi),nismo dočekali to prvenstvo jer je Učo otišao za trenera u Vigevanno u Italiju.

Za vrijeme mog studiranja u Zagrebu, vodio sam KK Centar, a Učo je jedno vrijeme radio kao šef omladinskog pogona Cibone….Od tada počinje naša ozbiljnija, kasnije se pokazala trajna i prijateljska suradnja. Kada sam se vratio u Zadar, vrlo brzo sam bio Uči pomoćnik u juniorskoj ekipi KK Zadar.

Tada počinju mnogobrojni turniri, prvenstva, treniranja u ratnim godinama, zajedno s ostalim trenerima u klubu.

Kada sam zajedno sa Ivanom Barićem pokrenuo školu košarke Prvi koš, Učo je radio u Lucci(Italija),te mi puno pomogao u nalaženju turnira za djecu. Nakon njegova povratka u Zadar, uključuje se u rad škole košarke Prvi koš gdje je radio do 2009 godine.

Gotovo da i nema igrača koji je zaigrao u seniorima Zadra, a da ga nije trenirao Učo Pulanić.

Proputovali smo zajedno jako puno, a ta putovanja su uvijek imala mnoge anegdote, jer Učo je jednostavno bio takav. Njegova filozofija košarke i košarkaškog treninga je bila samo bezbroj ponavljanja i u maksimalnom intenzitetu (ono njegovo poznato: “mali bržeee,jačeee“). Nije se zamarao taktikom i pričom. Jedna anegdota s juniorskog treninga:

Učo je postavljao igrače kako da stoje u napadu:ti mali Bulić tu, Blaslov tamo, Skroča tu stane, Božo doli…i tada dođe do Dalibora Farkaša, momka iz Osijeka i kaže mu, a di ti da staješ mali, aludirajući mu na slobodnu poziciju da je sam prepozna. Ovaj mu mrtvo hladno kaže:šjor Učo ja stanujem na Bulevaru….,možete zamisliti Učinu reakciju.

Tijekom ovog Zadar Basketball tournamenta, razgovarao sam za Radio Zadar sa Dimitrisom Itoudisom, trenerom CSKA iz Moskve. Sjetili smo se jednog zajedničkog turnira u Lyonu, kada je on vodio Zagreb a Učo i ja Zadar…..kao da smo znali da će nas za nekoliko sati Učo zauvijek napustiti.

Čim sam jučer ujutro čuo tužnu vijest, proletjeli su mi u trenu kroz glavu naši zajednički trenuci, treninzi, utakmice, večere, putovanja ,anegdote… , smješak je bio na licu jer Učo je u tim mojim razmišljanjima itekako živ, prisutan i čujem ga kako govori…..

Evo još jedna priča koja govori na koji je on način živio košarku:

Jedne godine sam organizirao trenerski seminar u Zadru i zamolio Uču da po prvi puta u životu bude predavač.Tada je on mene molio:Umberto daj da držim trening da treneri gledaju, to mi je lako, ali kako ću ja govoriti pred toliko ljudi. MaUčo, kažem mu ja, to ti je lako, idemo ovako, najbolje da Serena(supruga) spremi neku večeru pa ćemo se sve lijepo dogovoriti. I tako i bijaše, dođemo na večeru ja i prof.Predrag Saratlija, čovjek koji je stalno radio s Učom, a ono Učo izvadio valjda sve knjige o košarci što je imao, nervozan kako će to izgledati….sutra na seminaru, jer ipak, prvi mu je puta. Nakon što smo pojeli te divne delicije što je spremila gđa.Serena,“počeli „smo pripreme za predavanje. Mislim da je šjor Učo tu noć vrlo malo spavao. Sutradan, kada je trebao početi predavanje, vidio sam na njemu stvarno veliku tremu, 60 trenera u stolicama, on na povišenom stolu…..,odlučio sam olakšati mom dragom Uči. Pozvao sam ga da dođe među trenere, a njima rekao idemo momci iskoristiti ogromno znanje i iskustvo šjor Uče Pulanića tako da ga jednostavno pitamo i zajedno razgovaramo. Uči je laknulo i otvorio je dušu pred svim trenerima, ali jedno smo mogli svi upamtiti: uvijek raditi puno u dvorani i uvijek biti optimist. Bio je to čovjek koji je živio Zadar i košarku.