Tihomir Bujan: Pogled iz Gruzije ( o svemu pomalo…)

Trenutno radim kao Koordinator mlađih reprezentativnih selekcija Košarkaškog saveza Gruzije, bliži se kraj druge godine ugovora, pa da malo podijelim neka košarkaška iskustva.

Dakle, Gruzija je zemlja vrlo slična Hrvatskoj i po veličini i po broju stanovnika, čak je i Tbilisi, glavni grad od oko 2 milijuna stanovnika nešto južnije od Zadra, pa je i klima gotovo “kao kod kuće”. No košarkaški razlike su prilične. Tradicija postoji, još je 1962. Dinamo Tbilisi bio klupski Prvak Europe a 1965. su Krešimir Ćosić i Pino Gjergja u Tbilisiju igrali Prvenstvo Europe, nastupajući tada za reprezentaciju Jugoslavije gdje su u kasnijem finalu u Moskvi izgubili od SSSR-a te tako osvojili srebrnu medalju. No baza je kudikamo manja nego u Hrvatskoj. Manje je klubova a manje je i igrača, rekao bih da je i generalno, nešto manje talenta. Mislim da je tu Hrvatska u velikoj prednosti pred mnogo zemalja, ne samo Gruzijom – imamo jako puno vrlo talentiranih igrača u odnosu na broj košarkaša. Upravo iz tog razloga, što baza nije velika, vrlo je teško u mlađim selekcijama imati ekstra generaciju, no kad se iz nekoliko generacija složi seniorska ekipa – dobiva se respektabilna momčad sa Pachuliom (NBA prsten), Shengeliom, Shermadinijem, Markoishvilijem, Sanikidzeom, Tsintsadzeom, Tskitishvilijem i drugima, sve odreda igračima koji imaju iskustvo igranja u NBA ili Euroleague u nekim od velikih klubova. Tako se onda desi da u Zagrebu 2015. Gruzija pobijedi i Hrvatsku a u osmini finala ispadne od kasnijeg finalista Litve. Imao sam tu čast da budem pomoćni trener te ekipe i suradjujem sa Igorom Kokoškovim izvrsnim trenerom i čovjekom koji već 16 sezona u kontinuitetu radi u NBA.

Ono što je veliki problem, a vidim da je i u Hrvatskoj to sve više prisutno, je odlazak mladih igrača iz zemlje. Npr, trenutno čak 10 igrača u jednoj generaciji (2001.) živi i školuje se izvan Gruzije. Osobno mislim da to baš i nije dobro, smatram da je to prerano, da ti mladići nisu emocionalno zreli da odrastaju u novim sredinama bez rodbine i prijatelja. Vrlo često, oni odlaze u košarkaški ” neprovjerene” sredine, gdje se onda ne zna s kime rade, koliko i što rade itd. U Hrvatskoj je taj trend sve više prisutan iako smo možda radi talenta malo privilegirani da igrači odlaze u “bolje” klubove.

Druga stvar, koja je također vrlo slična i u Hrvatskoj, je ta da današnje generacije nisu baš spremne na velika odricanja (čast iznimkama) te da mnogi misle da se košarkašem postaje preko noći i bez puno truda. To je jednostavno nemoguće… Naši igrači se vrlo često poistovjećuju sa našim legendarnim igračima – Draženom, Tonijem, Dinom, Arijanom i drugima… jer svi smo mi Hrvati. Ovdje se pak, svi poistovjećuju sa Pachuliom, Shengeliom, Markoishvilijem, Boisom… – jer svi su oni Gruzijci. No, često zanemaruju činjenicu da su svi oni uz ekstreman talent imali u karijeri godine i godine ekstremno teškog i kvalitetnog rada da bi dosegli sam vrh košarkaške igre. Nije floskula kad se kaže da su radili po 7-8 sati dnevno. Točno je da su vremena drugačija, da je puno više novaca u igri da je možda sve manje pravih sportskih motiva, da se svi vode ekonomijom ali definitivno se stepenice u sportu ne mogu i ne smiju preskakati.

Jako mi je žao, što vidim, da sve više hrvatskih klubova ima velikih financijskih problema i da sve teže preživljavaju. Baza se i nama smanjuje, što definitivno nije dobro. Definitivno sam za to da se mladima daje šansa, to je rekao bih i jedino realno na ovim našim prostorima gdje nikad nije bilo previše novaca, ali mislim da šansu najprije moraju zaslužiti, ne da im se bezrezervno daju prilike, oni ih najprije moraju zaslužiti svojim radom i ponašanjem. Sjetimo se da su Rađa i Kukoč sa 20-21 godinom osvojili nacionalno Prvenstvo a potom su bili i Prvaci Europe – da, dobili su šansu, ali ljudi su dominirali u tim natjecanjima. Jedna je stvar što su bili mladi ali još je važnije da su u tom trenutku bili najbolji – naravno da će dobili priliku, nema trenera na svijetu koji će najbolje igrače držati na klupi.