Hrvatska postaje premala za Antoniju Pavić, dvostruku državnu prvakinju u boksu!

Antonija Pavić na Prvenstvu Hrvatske održanom u Koprivnici obranila je naslov državne prvakinje u boksu u kategoriji do 64 kilograma. Općepoznato je kako je braniti naslov puno teže negoli osvojiti ga prvi put, no ovoj mladoj Zadranki to je pošlo za rukom. No, kako nam je i sama rekla u Hrvatskoj, na njenu žalost, ali i samog boksa uopće, ne postoji velika konkurencija. Svejedno, zlato je oko vrata, pošteno zarađeno prvenstveno odricanjem i radom.

„Pa evo i drugu godinu zaredom sam najbolja u Hrvatskoj u svojoj velter kategoriji, no moram biti iskrena i reći kako sam i očekivala medalju baš tog sjaja. Kao što ste rekli, konkurencija i nije baš prevelika, nema puno djevojaka koje se bave ovim sportom kod nas. Ne želim zvučati neskromna, ali mislim da sam ja jedan nivo iznad svih u mojoj kategoriji. No, ipak na državnom prvenstvu moraš biti spreman jer nikad ne znaš što te očekuje. U skladu s tim sam i pripreme odradila točno onoliko koliko je bilo potrebno za rezultat koji sam ostvarila“.

Što se samih borbi tiče Antonija ih je na ovom prvenstvu odradila dvije. U polufinalu je svladala Dagmar Marinić, a dok je u finalu bila bolja od Kristine Vidović. Obje borbe Antonija je dobila uvjerljivo 3:0.

„Da. Pomalo komično je izgledalo to polufinale protiv Marinić gdje sam je doslovce hvatala po ringu. Sad jeli joj to bila taktika ili strah ja ne znam, ali bježala je od mene kao od vraga,ha,ha..U finalu je ipak bilo malo borbenije. Boksala sam protiv Kristine, djevojke koja mi je jako draga i koju poznajem još iz dana kad je trenirala u Boksačkom klubu Zadar. Puno puta smo već sparirale skupa pa je meč izgledao onako prijateljski. Na kraju sam bila zadovoljna i sa sobom i sa njom“.

Osim što je naglasila kako je na ovom prvenstvu bila zadovoljna sobom, ali i djevojkama s kojima je ukrstila rukavice, Antonija je posebno bila ponosno na drugu zadarsku boksačicu na ovom prvenstvu, Luciju Brkljaču iz Boksačkog kluba Diabolik, koja je uzela zlato u kategoriji do 69 kilograma.

„Pa konačno je u svojoj kategoriji. Odavno joj govorim da je to kategorija u kojoj će se osjećati najbolje. Nadam se da se u njoj osjeća ugodni i da će tu harati još dugo vremena. Luce držim ti fige!“

Nije dugo trebalo da shvatimo kako je Antonija jedna uistinu jednostavna djevojka. Stoga nas i nije začudilo kada je rekla kako ju je više od same medalje oduševilo nešto drugo..

„Pa mene najviše veseli što sam ljudima koji me prate uljepšala taj dan. Mnogo ljudi me prati i vidim da im je drago i da cijene moj rad i trud. Neopisivo mi je drago kad ih uspijem razveseliti nekim svojim dobrim rezultatom i to mi znači više nego sama pobjeda“.

Posebne zahvale za svoje rezultate Antonija je uputila svom treneru, Davoru Dujiću:

„Jako sam mu zahvalna za četiri godine njegovog života koje je uložio u mene. Svu pažnju, trud, energiju i novce. Dao je i više nego što je mogao i vjerujem kako je malo ljudi koji bi za mene napravili to što je učinio on. Davore hvala ti zauvijek“.

Riječi su ovo iz kojih bi se dalo naslutiti kako je suradnja između Antonija i Davora doživjela svoj vrhunac. Barem na domaćoj sceni. Hrvatska je, čini se, postala premala sredina za Antoniju Pavić pa je njezin prelazak iz amaterskog u profesionalni boks pitanje trenutka.

„Možda je još rano o tome govoriti. Zasada je moj cilj za dalje učiti, još jače trenirati, te napredovati i dignuti tjelesnu spremu koju stepenicu više. Pogotovo ukoliko u budućnosti budem boksala vani. Konkurencija u svijetu je puno veća negoli je ovdje kod nas gdje si mogu dopustiti neke stvari što na toj razini sigurno neću moći. Trebat će mi i puno financijske pomoći što je bio problem i ovdje u Hrvatskoj, a zamislite kako će tek onda biti na svjetskoj pozornici. No, optimist sam po prirodi. Nešto će se već pokrenuti, sigurna sam“, zaključila je ovaj razgovor Antonija, nova-stara državna prvakinja u boksu. Zadarska „djevojka od milijun dolara“ koja će, čini se, kao i mnogi zadarski sportaši sreću morati potražiti van rodnog joj grada. Preostaje nam samo zapitati se dokad više tako?